Kad god se političar poput Nenada Stevandića nađe pod pritiskom pravde, kada se pojave pitanja o njegovoj prošlosti i ulozi u najtamnijim danima rata, njegov prvi refleks nije da odgovori, objasni ili se suoči s činjenicama.

Ne. On odmah diže glas, zamahuje zastavom, i poziva se na „odbranu srpskog naroda“, piše banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.

Ali hajde da budemo brutalno iskreni: ovdje se ne radi o narodu, već o njemu. O ličnoj prošlosti. O pokušaju da se zataškaju zločini. O manipulaciji kolektivnom emocijom kako bi se izbjegla ruka pravde.

Stevandić, poput mnogih političkih oportunista s ratnom sjenkom nad glavom, koristi nacionalni narativ kao štit — ne da bi zaštitio narod, nego da bi zaštitio sebe. On zna da bi, ako bi ostao sam pred zakonom, morao objasniti mnogo toga: svoju ulogu u ratu, veze sa zloglasnim jedinicama, javne izjave u kojima relativizuje i negira zločine, i učestalo sabotiranje svake pravne institucije koja pokušava utvrditi istinu.

Kukavičluk u najgorem obliku
To je klasičan obrazac kukavice: kad ne možeš da pobjegneš od onoga što si radio, napravi od sebe "branitelja naroda". Umotaj se u zastavu !Uvuci narod u svoju prljavu biografiju. Tako, ako neko napadne tebe — ti ćeš reći da napada narod. I tako se stvara štit – ne od istine, već od odgovornosti.

To nije patriotizam. To je prevara. Kukavičluk najgore vrste. Umotavanje vlastitih zločina u nacionalne boje.

Napoleon: Razlika između vođe i kukavice

Napoleon Bonaparte je znao reći:
„Vođa je trgovac nadom.“
Ali, istinski vođa, kad pogriješi, ne koristi narod da bi sakrio svoje grijehe. Kad je pao, Napoleon nije optužio Francuze – pao je kao pojedinac, ne gurajući svoj narod ispred topova. Za razliku od njega, Stevandić i slični "lideri" pokušavaju ostati na vlasti upravo tako što guraju narod kao živi štit ispred sebe.

U stvarnosti, nema ničeg junačkog u tome. Jer kad se bježi od Haaga, od svjedoka, od dokaza, od pravde — ne trči se za slobodom, već za prikrivanjem istine. I kad se pred pravdom maše zastavom, to nije patriotizam – to je zloupotreba naroda, istorije i identiteta.

Pravda dolazi i narod ni(je) krivac?
Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom: Stevandićevo pozivanje na narod je providna, izlizana manipulacija. Ako ima šta da kaže o svojoj ulozi u ratu, neka to kaže pred sudom, pred činjenicama, pred svjedocima — a ne pred kamerama dok viče parole.

Srpski narod nije kriv za pojedince koji su u njegovo ime činili zločine. Ali je kriv je čuti i dozvoljeva da ga koriste manipulatori u šičarske interese zaštite vladtite pljačke, zločina i njihovih zlatnih dvoraca iz kojih vladaju !Narod nije dužan vječno plaćati cijenu zbog kukavica koje izbjegavaju odgovornost.

Ruka pravde možda sporo ide — ali kad stigne, ona ne udara narod, već one koji su ga godinama zloupotrebljavali.
Otvorimo oči, zaključio je Osmančević.