Model etnonacionalne politike koji dominira našim društvom već decenijama predstavlja se kao nužan okvir stabilnosti i zaštite kolektivnih prava. Međutim, iskustvo pokazuje suprotno: taj model nije donio ni stabilnost, ni pravdu, ni funkcionalne institucije.

Naprotiv, proizveo je trajnu političku blokadu, duboku nejednakost i društvo u kojem građanin ne postoji kao ravnopravan nosilac suvereniteta.

Etnonacionalni sistem vlasti zasniva se na pretpostavci da politička prava pripadaju kolektivima, a ne pojedincima. U takvom poretku građanin je prije svega pripadnik etničke grupe, dok je njegova individualna politička volja sekundarna ili potpuno zanemarena. Pravo da bira, bude biran ili ravnopravno učestvuje u javnom životu uslovljeno je identitetom, a ne građanskim statusom. To predstavlja oblik institucionalizovane diskriminacije, čak i kada je formalno „legalna“.

Legalno predstavljanje naroda postalo je mehanizam očuvanja političke moći uskog kruga elita. Umjesto odgovornosti i smjenjivosti, imamo sistem trajnih predstavnika koji svoju legitimnost ne crpe iz rezultata, već iz stalnog pozivanja na ugroženost. Kriza u tom modelu nije izuzetak, već osnovni politički alat. Društvo se drži u stanju stalne napetosti kako bi se izbjegla svaka suštinska promjena.

Posljedice takvog sistema su vidljive i mjerljive: nefunkcionalne institucije, selektivna pravda, duboka korupcija i masovni odlazak građana. Etnonacionalni model ne rješava socijalne i ekonomske probleme jer oni nisu greška sistema, već njegov proizvod. Identitet se koristi kao paravan iza kojeg nestaje odgovornost, a javni interes se potiskuje u korist partijskih i ličnih privilegija.

Nasuprot tome, građanska država ne predstavlja prijetnju nijednom narodu, kulturi ili identitetu. Ona ne negira razlike, već ih izuzima iz sfere političke dominacije. Građanska država počiva na principu jednakosti svih građana pred zakonom, jednakom pravu glasa i jednakom pristupu institucijama. U takvom sistemu pojedinac je nosilac suvereniteta, a vlast postoji da služi građanima, a ne da njima upravlja putem straha.

Otpor ideji građanske države ne proizlazi iz brige za kolektivna prava, već iz straha od gubitka privilegija. U sistemu jednakih građana nestaje opravdanje za političku nedodirljivost, trajne mandate i blokadu institucija. Građanska država uvodi ono što etnonacionalni model sistematski izbjegava: odgovornost, transparentnost i stvarnu demokratiju.

Društvo koje prihvata trajnu nejednakost kao „realnost“ odriče se vlastite budućnosti. Građanska država nije idealistički projekat, već minimum demokratskog poretka. Izbor pred nama nije izbor između naroda i građana, već između sistema koji proizvodi stalnu krizu i države koja počiva na jednakosti, pravu i dostojanstvu svakog čovjeka.

Bez građanske države nema ni stabilnosti, ni pravde, ni zajedničke budućnosti, poručuju iz Švedske, iz Pokreta za građansku BiH.