Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi pred jednom od odluka koje nadilaze dnevnu politiku Ali ponovo otvara pitanje nužnosti ustavnih reformi te izgradnje građanskog i demokratskog društva - kao apriori zadatka na očuvanju državnosti!

Nakon što je Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH zauzela stav da visoki predstavnik nema ustavnu nadležnost da donosi zakone, konačnu riječ dat će Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Iako se predmet formalno odnosi na član 203a Krivičnog zakona BiH, njegov značaj je daleko širi – riječ je o testu ustavne zrelosti države.

Sporna odredba, koju je 2023. godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt, predviđa sankcije za službena lica koja ne poštuju odluke visokog predstavnika. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijela su 32 poslanika iz Narodna skupština Republike Srpske, osporavajući i samu normu i nadležnost visokog predstavnika da interveniše u zakonodavnoj sferi.

Ovaj slučaj daleko nadilazi pitanje jedne krivičnopravne odredbe. On zadire u samu strukturu dejtonskog poretka. Institucija visokog predstavnika proistekla je iz Daytonski mirovni sporazum, a njegove tzv. bonske ovlasti decenijama su činile instrument međunarodnog nadzora nad civilnom implementacijom mira. Međutim, dio političkih aktera, posebno iz Republika Srpska, godinama dovodi u pitanje legitimitet i pravni osnov tih ovlasti. Institucija visokog predstavnika proistekla je iz Daytonski mirovni sporazum, koji je zaustavio rat, ali je istovremeno uspostavio složen i etnički strukturiran ustavni sistem. U takvom modelu međunarodni nadzor bio je zamišljen kao privremeni korektiv domaćim političkim blokadama. Međutim, tri decenije kasnije, činjenica da ključne političke i pravne dileme i dalje zavise od intervencija OHR-a ukazuje na nedovršeni proces unutrašnje institucionalne konsolidacije.

Ovaj predmet dolazi i u kontekstu presude protiv lidera SNSD-a i bivšeg predsjednika RS-a, Milorad Dodik, što dodatno podiže političke tenzije. No, Ustavni sud ne odlučuje o političkim sudbinama, već o ustavnosti normi. Upravo u toj distanci leži njegova institucionalna snaga.

Pravni postupak poklapa s Dodikovim političkim interesom – to je prilično evidentno. Jasno je da bi eventualno proglašavanje tog člana neustavnim oslabilo pravni temelj presude. U tom smislu, zahtjev ima potencijalni efekat koji ide u pravcu političke i pravne rehabilitacije, makar indirektno. Čak i ako presuda formalno ostane na snazi, delegitimizacija norme na kojoj se zasniva otvorila bi prostor za daljnje pravne i političke korake.

Presuda Ustavnog suda neće biti samo tehničko izjašnjenje o jednoj zakonskoj normi. Ona će definisati odnos između međunarodnog autoriteta i domaćeg suvereniteta, ali i pokazati da li BiH ima kapacitet da sporove rješava kroz vlastite institucije. U tom smislu, Sud bi trebao reafirmirati principe vladavine prava, jasno obrazložiti hijerarhiju pravnih normi i naglasiti odgovornost domaćih organa da preuzmu punu institucionalnu odgovornost.

Bez obzira na ishod, jasno je da aktuelna kriza potvrđuje potrebu dubljih ustavnih reformi. Dejtonski model je osigurao mir, ali nije izgradio funkcionalnu i dugoročno stabilnu državu. Česte blokade, osporavanja nadležnosti i politički sukobi ukazuju da je postojeći sistem iscrpio svoje domete.

U tom kontekstu, sve je snažniji argument da je građanski model – zasnovan na jednakosti svakog pojedinca pred zakonom i jačanju državnih institucija – jedini održivi put naprijed. Građanska država ne znači brisanje identiteta, već uspostavljanje političkog sistema u kojem su prava i odgovornosti definirani prema građaninu, a ne prema etničkoj pripadnosti.

Istovremeno, i sam visoki predstavnik morao je do sada prepoznati da dugoročna stabilnost BiH ne može počivati na trajnim intervencijama međunarodne zajednice. Ako je cilj jačanje države, onda svaki potez mora biti usmjeren ka osnaživanju domaćih institucija, poticanju ustavnih reformi i postepenom prijenosu pune odgovornosti na demokratski izabrane organe vlasti. Djelovanje u tom duhu značilo bi aktivno podržavanje transformacije BiH iz postkonfliktnog protektorata u suverenu, funkcionalnu i građanski utemeljenu državu.

Odluka Ustavnog sud Bosne i Hercegovine može postati više od presude o jednom članu zakona. Sud bi morao precizno obrazložiti da li i u kojoj mjeri odluke visokog predstavnika imaju pravnu snagu u domaćem sistemu, te da li njihova primjena proizlazi iz samog Ustava BiH i međunarodnih obaveza države.

Presuda neće biti samo pravna odluka, nego političko-ustavna prekretnica. Ključno pitanje neće biti samo sudbina jedne norme ili jednog političara, već: da li BiH ulazi u fazu jačanja vlastitih institucija ili u novu rundu osporavanja temelja dejtonskog poretka.

Postojeći ustavni model daje snažne mehanizme blokade političkim elitama. One nemaju visok motiv da mijenjaju sistem koji im omogućava kontrolu kroz etničke i entitetske poluge. Etnički mobilizacijski narativi često donose političku korist, dok građanski koncept nosi rizik gubitka homogenog biračkog tijela. Sve dok postoji mogućnost intervencije visokog predstavnika, dio domaćih aktera nema snažan podsticaj da postigne kompromis. I sam Christian Schmidt djeluje unutar tog ograničenog prostora: balansira između stabilnosti i reforme, ali bez jasnog plana ustavne transformacije.

Građanski model – gdje su svi građani jednaki pred zakonom, institucije funkcionišu efikasno, a suverenitet proizlazi iz države, a ne etničkih blokada – je dugoročno jedini održivi put za stabilnu BiH. Građanska država ne znači negiranje identiteta, već uspostavljanje sistema u kojem prava i odgovornosti proizlaze iz državljanstva, a institucije funkcionišu efikasno. Bez takvog pristupa, BiH će ostati u ciklusu institucionalnih blokada i političkih sukoba.

Svaka odluka Ustavnog suda, pa i ova oko člana 203a, može postati katalizator reformi: pokazati slabosti trenutnog sistema i potrebu za jasnim mehanizmima odgovornosti te potrebe za ustavnim reformam gdje BiH može postepeno preći iz postkonfliktnog modela u građansku, funkcionalnu državu, koja štiti prava svih građana i osigurava stabilnost i dugoročni razvoj, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.