“Kad policija zabrani komemoraciju, ona ne “štiti mir”. Ona legalizira kukavičluk, zločin i zločince. Ona šalje poruku djeci Kotor-Varoši da je sjećanje na 160 ubijenih ljudi nešto što treba odgurivati nogom. A u međuvremenu će bošnjačke majke sklapati kosti svoje ubijene djece, jedna ključna i dvije manje-jer je i to nešto- da majka ima gdje suzu pustiti. Na sramotu svih nas!“

Trideset tri godine od zločina u Grabovici, policija u Kotor-Varoši sramno zabranjuje porodicama ubijenih da dođu, polože cvijeće i pomole se Bogu.

Kažu: “postoji realna opasnost od narušavanja javnog reda i mira”. U prevodu: ruže, molitve i tišina prijete stabilnosti. I to je zvanično obrazloženje jedne lokalne vlasti, u 2025. godini.

Ne brine njih bezbjednost. Brine ih ogledalo. Jer svako šapatom izgovoreno imen pred školom u Grabovici vraća pitanje onima koji su tad te 1992. gledali u stranu: gdje si bio, čovječe, kad su tvojim komšijama vezali ruke. Gdje si bio kad su ga odveli na mučilište, pa onda ubili? Zato je sjećanje “opasno”. Ne ruši ono red i mir; ruši veliku laž koja tri decenije parazitira nad istinom u entitetu Republika Srpska.

Početkom novembra 1992, nakon dana granatiranja i bježanja preko šuma, kolone Bošnjaka iz Večića i okolnih mjesta presjekla je Vojska RS. Oko 200 ljudi (muškarca, žena i djece) zarobljeno je u šumi i odvedeno u školu u Grabovici. Tamo su žene, djeca i starci autobusima otpremljeni – muškarci su zadržani. Šta je s njima bilo? Haaški sud konstatira: svi su ubijeni; tijela mnogih nikad nisu pronađena. Procjena broja ubijenih je kako navodi Detektor.ba oko 150.

To nisu tek “priče”. To su činjenice iz haaških presuda protiv Radoslava Brđanina i Momčila Krajišnika, u kojima je Grabovica eksplicitno opisana: zarobljavanje u šumi, sprovođenje u školu, razdvajanje i egzekucija. U presudi Krajišniku stoji da je približno 150 ljudi ubijeno tog 4. novembra 1992. godine.

U istom vremenu, u Kotor-Varoši su dokumentovana i druga masovna ubistva: pred bolnicom, u Hanifićima (najmanje osam civila u džamiji), u Čirkićima (šest žena i jedan muškarac), kao i ubistva u selu Dubovci nakon uništavanja naselja.

Ako vam je statistika previše apstraktna, evo čovjeka: Mevludin Škorić je imao 15 godina kad je u Grabovici posljednji put vidio daidžu Muhameda Botića. “Nismo našli ništa”, govori tri decenije kasnije, dok se i dalje traga za posmrtnim ostacima oko 160 ljudi. To je glas djeteta koje je postalo starac u čekanju.

Porodice iz Kotor-Varoši već 31 godinu čekaju pravdu i pronalazak nestalih

Evo još jednog djeteta iz rata: osmogodišnji Selvedin Botić sjeća se kako mu je otac Fikret, na rastanku, dao sklopive makaze “da mu ih čuvaju”. Otac je završio u školi u Grabovici. Do danas ga traže. Simbol svega što je popisano, a nikad ukopano.