Thompsonov koncert u Zagrebu – Hrvatska pred ogledalom historije.
Piše: EDIN OSMANČEVIĆ
Thompsonov koncert u Zagrebu održan 5. jula 2025. nije bio običan muzički događaj. Bio je to ritual nacionalnog poricanja, kolektivne amnezije, i demonstracija opasnog revizionizma koji se u Hrvatskoj odavno prestao skrivati.
Umjesto distanciranja od simbola ustaštva, hiljade okupljenih u glavnom gradu Hrvatske s ponosom su pjevale pjesme koje slave rat, krv i domovinu shvaćenu kroz etničku isključivost. Te večeri, umjesto Hrvatske koja je 1941. rekla "NE" fašizmu, na pozornici i među publikom slavila se jedna druga, mračnija Hrvatska – ona koja je 1941. rekla "DA" Hitleru i Musoliniju.
Povijest kao žrtva spektakla
Oni koji u Thompsonu vide "simbol domoljublja" ignoriraju činjenicu da njegovi koncerti redovno prizivaju duhove NDH, uzvik "Za dom spremni", i militarističku ikonografiju. Podsjetimo: NDH je izgubila Istru, Rijeku, Dalmaciju – poklonjene fašističkoj Italiji. Hrvatski teritorij, umjesto da bude "slobodan", bio je iskomadan između Berlina, Rima i Budimpešte. Istinska borba za oslobođenje krenula je tek kada su se partizani, predvođeni komunistima, digli protiv okupatora. U toj borbi su rame uz rame stajali Hrvati i Srbi, Bošnjaci i Slovenci, Romi i Jevreji. Bili su to ljudi koji nisu pjevali o "boji krvi i tla", već su ginuli da bi zemlja bila slobodna – ne u etničkom, nego u stvarnom smislu te riječi.
Gdje je danas Hrvatska?
Koncert u Zagrebu pokazao je koliko je ta povijesna istina danas skrhana. Nema tu više govora o antifašističkoj baštini koja je temelj ne samo bivše Jugoslavije, nego i savremene Evrope. Umjesto toga, na djelu je trijumf nacional-romantičarskog mita koji Hrvatsku ne vidi kao građansku, progresivnu i pluralnu, nego kao "vjekovnu državu Hrvata", očišćenu od svega "drugog".
Političke reakcije: tišina, relativizacija ili otvorena podrška
Reakcije iz političkog vrha bile su predvidljive i porazne. Premijer Andrej Plenković je – u maniru političkog oportunizma – izbjegao konkretan komentar, rekavši kako "nema razloga dijeliti narod oko glazbe". Predsjednik Zoran Milanović, poznat po svojim ambivalentnim stavovima, poručio je da "ne treba sve gledati kroz ideološke naočale". Ministar branitelja je, pak, izjavio kako "Thompson okuplja ljude koji vole Hrvatsku" i da "nije zabilježen nijedan incident".
No najglasniji su bili desničarski političari i stranke, koji su koncert slavili kao "trijumf nacionalnog duha". Hrvatski suverenisti su poručili da je "ponosno i snažno biti Hrvat", dok je Domovinski pokret objavio kako "nema ničeg sramotnog u ljubavi prema domovini".
Nijedna od ovih reakcija ne adresira činjenicu da se na takvim koncertima rehabilitira zločinačka ikonografija, da se pjevaju pjesme koje su postale himne ratnih zločina iz 1990-ih, i da se publika pozdravlja sa "Za dom spremni" – što je u bilo kojoj drugoj zemlji EU zakonski kažnjivo.
A gdje su ljevičari? Gdje su antifašisti?
U ovom momentu treba postaviti i drugo, bolno pitanje: gdje je danas antifašistička ljevica u Hrvatskoj? Gdje su političari, aktivisti, profesori, kulturni radnici koji bi jasno i bez uvijanja rekli: Ovo nije u redu. Ovo je izdaja hrvatske antifašističke prošlosti. Umjesto toga, dobijamo mlaka saopćenja, šutnju iz nevladinog sektora i pasivnost akademske zajednice. Čak ni SDP više ne mari za temeljne vrijednosti ljevice – previše zauzet kalkulacijama kako ne izgubiti i onih 10% preostalih glasova.
Ogledalo u kojem se Hrvatska ne prepoznaje
Thompsonov koncert nije slučajnost – on je simptom. Simptom društva koje je odlučilo zaboraviti ko ga je oslobodio, kome duguje Istru, Dalmaciju, Primorje, i kakva je bila cijena slobode. U Hrvatskoj danas više ne odzvanja jeka Sutjeske i Neretve – odzvanja jeka Blajburga, Čavoglava i mitova koji ne oslobađaju, već zarobljavaju.
Ako Hrvatska doista želi biti evropska, demokratska, otvorena država – mora se vratiti istini. A istina je jednostavna: fašizam se ne pobjeđuje šutnjom, ni plesom pod pozornicom sa simbolima zločina. Pobjeđuje se jasno, glasno i hrabro – baš onako kako je to učinila ona prava Hrvatska 1941. godine.
