U protekle tri decenije, broj Hrvata u Bosni i Hercegovini rapidno opada. Dok se taj proces najčešće pripisuje ratu, ekonomskim migracijama i demografskim trendovima, sve je jasnije da je najveću odgovornost za kontinuirani egzodus Hrvata iz BiH snosio i još uvijek snosi – Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), kako ona u BiH, tako i sestrinska stranka u Zagrebu, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.

Umjesto da gradi održive institucije, njeguje povjerenje među narodima i radi na vraćanju prognanih, HDZ se decenijama ponaša kao privatna interesna grupa, fokusirana na očuvanje privilegija malobrojne elite. Korupcija, nacionalistička retorika i sistemska pasivnost postali su zaštitni znak ove stranke, koja se zaklinje u narod, a istovremeno ga gura u tiho nestajanje.

Etnonacionalistička getoizacija

HDZ BiH je svoj politički kapital izgradio na tzv. "hrvatskom pitanju", ali umjesto da traži sistemska rješenja unutar multietničke države, godinama promoviše model ekskluzivne "hrvatske teritorije" – što je rezultat, ali i produžetak ratne politike iz 1990-ih. Takva logika je zatvorila Hrvate u izolirane kantone, prije svega u Hercegovini, dok su brojni drugi dijelovi BiH ostali bez povratka prognanih Hrvata. Prijedor, Banja Luka, Posavina, Sarajevo – sve su to prostori iz kojih su Hrvati nestali gotovo bez glasa otpora upravo zato što HDZ nikad nije insistirao na njihovom sistemskom povratku.

"Borba za ravnopravnost" kao izgovor za status quo

Riječ "ravnopravnost" HDZ koristi kao mantru, ali samo onda kada treba odbraniti pozicije političke elite, posebno kada je riječ o Izbornom zakonu. U stvarnosti, HDZ nije uradio gotovo ništa kako bi osigurao jednaka prava običnim Hrvatima koji žive van “hrvatskih” kantona. U Federaciji BiH, stranka se ponaša kao ekskluzivni zastupnik naroda, dok u Republici Srpskoj gotovo i ne postoji – tamo je hrvatski narod potpuno politički obespravljen, a HDZ se nikad nije ozbiljno borio da to promijeni.

Zagreb kao saučesnik

Hrvatska vlada, predvođena HDZ-om, konstantno se miješa u unutrašnja pitanja BiH, ali ne kako bi pomogla Hrvatima, već kako bi očuvala političku lojalnost i hegemoniju stranačkih struktura. Umjesto da ulaže u infrastrukturu, obrazovanje i kulturni opstanak Hrvata u BiH, Zagreb upumpava novac u crkvu i propagandne institucije koje podupiru HDZ. Tako se sistematski proizvodi zavisnost, klijentelizam i odlazak mladih ljudi koji ne vide perspektivu izvan stranačkog zapošljavanja i nacionalne isključivosti.

Korupcija i demoralizacija

HDZ je godinama jedna od najkorumpiranijih političkih struktura u BiH. Stranački lideri i funkcioneri rijetko se biraju po sposobnostima, a često po rodbinskim i interesnim vezama. Takva klima odbija mlade, obrazovane i samosvjesne Hrvate koji žele živjeti od svoga rada, a ne od stranačke knjižice. Oni masovno odlaze – u Hrvatsku, Njemačku, Irsku – ostavljajući za sobom demografski prazan prostor koji HDZ više koristi kao politički mit nego kao prostor života.

Crkva u funkciji stranke

Katolička crkva, umjesto da bude moralna vertikala i zaštitnik običnog čovjeka, često djeluje kao produžena ruka HDZ-a. Umjesto poziva na dijalog i pomirenje, iz crkvenih krugova često dolaze poruke straha, demonizacije drugih naroda i glorifikacije isključivo “hrvatskih” interesa. Takvo djelovanje dodatno produbljuje podjele, čini život izvan “hrvatskih enklava” nepodnošljivim i gura ljude van BiH.

Građanska država – najbolji okvir za opstanak Hrvata

Za razliku od etničkog sistema koji fiksira moć u rukama uskih krugova, građanski model države podrazumijeva jednaka prava za svakog građanina, bez obzira na etničku pripadnost ili teritorijalnu lokaciju. U takvom sistemu, Hrvat u Tuzli ili Doboju imao bi istu političku i institucionalnu zaštitu kao i Hrvat u Širokom Brijegu – upravo ono što sada nedostaje.

HDZ često građanski model naziva prijetnjom, jer zna da u takvom sistemu gubi monopol. Međutim, realnost pokazuje da jedino unutar inkluzivne i funkcionalne države, u kojoj institucije štite prava pojedinca, Hrvati mogu opstati kao ravnopravan narod širom cijele BiH. Građanska država ne znači dominaciju većinskog naroda – ona znači vladavinu prava, jednak pristup javnim resursima, i ravnomjernu zastupljenost.

Na Zapadu, Hrvati iz BiH masovno emigriraju u upravo takve države – Njemačku, Austriju, Irsku – jer tamo nisu "nacionalna manjina", već građani sa pravima. I niko se ne žali na taj sistem. Zašto onda HDZ ne želi takav model u BiH?

HDZ: Stranka privilegija, a ne naroda

Godinama HDZ koristi mehanizme straha – “ako ne birate nas, ostat ćete bez identiteta” – dok u isto vrijeme uništava sistem obrazovanja, zatvara se prema drugima, ne razvija privredu i tolerira duboku korupciju. Mladi Hrvati sve češće napuštaju BiH, ne zato što ih Sarajevo “ugrožava”, već zato što ne žele živjeti u društvu gdje bez partijske knjižice ne mogu do posla.

Zagovarati građansku državu znači boriti se za sistem koji neće više privilegovati etničke elite, nego štititi običnog čovjeka, bez obzira je li Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Građanska država ne negira identitet – ona ga oslobađa od talaca politike.

Hrvati u BiH se osipaju, ali ne zbog nekakvih "vanjskih neprijatelja", već zbog unutrašnje izdaje. HDZ, koji se zaklinje u narod, vodi politiku koja narod marginalizira, deziluzionira i na kraju – protjeruje. Umjesto da bude snaga obnove, HDZ je postao simbol stagnacije, korupcije i straha od promjena. Dok se lideri kunu u “europske vrijednosti”, obični Hrvati pakuju kofere i odlaze – i to ne zbog Sarajeva, Banje Luke ili međunarodne zajednice, već zato što im HDZ ne nudi ništa osim nostalgije i klijentelizma.

Građanski okvir ili tiho nestajanje?

Hrvati u BiH se suočavaju s egzistencijalnim pitanjem: žele li budućnost unutar modernog, građanskog društva u kojem mogu živjeti kao ravnopravni ljudi svuda – ili žele ostati zatočeni u etničkom rezervatu koji svakim danom postaje manji, stariji i siromašniji?

HDZ nudi mitove, ne rješenja. Građanska država nudi mogućnost – ne garanciju, ali šansu.

Vrijeme je da Hrvati u BiH prestanu birati stranke koje ih koriste za vlastite ciljeve, i da počnu tražiti sistem u kojem će moći ostati, raditi, razvijati se i živjeti. Jer građanska država nije prijetnja Hrvatima – ona je možda posljednja šansa za njihov opstanak u BiH, zaključio je Osmančević.