Vjerovatno nikada nećemo do kraja saznati u kojem je to tačno momentu predsjednik SAD, Donald Trump, pomislio da je masovni napad na Iran – „dobra ideja“.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Šta je to dovelo do odluke da se Trump obračuna sa jednom tako velikom zemljom, koja je već ranije pokazala da raspolaže sa vrlo respaktabilnim arsenalom raketnog naoružanja najnovije generacije.

Da li je Trumpa ponijelo uspješno i gotovo „hirurško“ uklanjanje predsjednika Veneceuele Nicolasa Madura iz ureda i postavljanje nove marionetske vlasti u toj naftom bogatoj državi ili pak nešto posve drugo?

Možda čak i nešto što se Trumpa lično tiče i na čemu je „tanak“!?

Jedan od najstarijih PR trikova, naime, glasi: Neku aferu možeš pokušati „ugasiti“ samo ukoliko dovedeš do još većeg problema i eskalacije na globalnom nivou. Naime, vrlo neugodna afera „Epstein“ nije nestala iz javnog prostora Amerike i svijeta, ali značajno „pokrivena“ ratom, koga je logički malo ko očekivao, ali su ga se - mnogi bojali.

Baš zbog Trumpove „doktrine šoka“ i modusa da olako daje obećanja ili pokazuje spremnosti da kompleksne probleme svijeta „riješi“ upotrebom nesporne superiorne vojne sile SAD.

Sve ono što se sada događa teško da se može nazvati „američkim interesom“, jer Iran nije bio tolika prijetnja, a još je i slao „signale da bi se htio nagoditi i dogovoriti“. Istina – bila je to „pat pozicija“, koja je ipak više išla na ruku SAD zbog strateškog rasporeda u širem okruženju, te kontrole sistema vrlo neugodnih sankcija.

Napad je još izvršen usred „uspješnih pregovora“, ali i u svetom mjesecu za sve muslimane svijeta.

Zašto je onda Trump napao Iran, a nije odustao... kao u slučaju Grenlanda ili Kanade, koju svojata?

Razlog je jednostavan – ovo sigurno nije (sve)američki rat, jer nema podršku javnosti (svega nategnutih 30 posto), pa čak ni (tehnički) „Trumpov rat“ (šifrirana upozorenja vrha vojske), već rat jednog radiklanog dijela izraelske politike, koju personalizira premijer sa optužnicom za genocid u Gazi i korupciju u vlastitoj zemlji kojom vlada s tankom većinom – Benjamin Natanjahu!

Priča o velikom obračunu sa Iranom nije novijeg datuma, ali su svi američki predsjednici redom odustajali od te „sjajne ideje“ od instaliranja iranske „teokratije“.

Dva su razloga: geopolitički i ekonomski.

Geopolitički SAD suvereno kontrolišu situaciju i putem proxi režima drže obruč oko Irana, koji je istina nešto pokušavao (pa čak i zajedno ratovao sa Zapadom protiv ISIL-a! u Siriji i Iraku), ali nije to bilo ništa što se nije moglo na neki način staviti pod kontrolu.

Drugi razlog je ekonomski, jer je zatvaranjem Hormuza, zatvorena jedna od naftnih „žila kucavica“ svijeta, koja neće oštetiti samo Kinu, već i cijeli globus. Pa i Ameriku i njene „proxy saveznike“ u zaljevu. Njih možda ponajviše.

One koji su svoj „sjaj“ bazirali na miksu špekulativnog kapitala i jeftine radne snage iz centralne Azije.

Dok lete rakete, razaraju se gradovi i gube životi, malo ko može reći zašto je rat uopšte pokrenut, te šta je njegov glavni cilj? Uostalom i Trump o tome ima više „objašnjenja“.

Jedno je sigurno – nije se dogodila „nova Venecuela“ i svi oni koji su to očekivali - jednostavno nisu imali pojma u kakav se mogući sukob uvlače. Rat nikome ne odgovara, ali će se i dalje voditi. Možda će čak i dodatno eskalirati!

Stvari su otišle predaleko da bi se mogle ignorirati ili relativizirati. Iran je pokazao da ni najveća svjetska sila nije neranjiva, što može izazvati osjećaj frustracije, a što je onda plodno tlo za mogući kopneni angažman SAD, koji bi tek zakomplikovao stvari.

Cijeli Iran je prevelik zalogaj, ali bi se sve ovo moglo lako pretvoriti u rat za nadzor nad Hormuzom, uskim morskim prolazom, kojim ne teče nafta već - velika lova. A ni onda ništa neće biti do kraja „završeno“.

Skoro će i izbori u Izraelu i SAD, tako da je puno toga u igri. Napad je najavljivan kao opasan i rizičan i baš se takav i dogodio.

Kada bi Trump kojim slučajem mogao „vratiti sat“ – čisto sumnjam da bi tek tako „povukao obarač“. Međutim, to je Trump, koji saveznike ucjenjuje i prijeti im, dok dikataturama pokušava ugoditi. Rusiji i Sjevernoj Koriji. 

Zašto onda ne napada Moskvu i Pjongjang, kao što razara Teheran?

"Tajna" je, izgleda, „u velikom crvenom dugmetu“, koga iranski teokratski režim za razliku od ostala dva – nema.

Pa kad' već nema, što se ne bi „probalo“. Posebno, ukoliko rat umotaš i pokušaš opravdati (između ostalog) i provođenjem u djelo obećanog „vjerskog proročanstva“.