Ekonomski analitičar Igor Gavran je u potpunosti u pravu kada je nedavno izjavio da se u Bosni i Hercegovini „ne planira duže od pet minuta unaprijed“.

Njegova rečenica brzo je odjeknula u javnosti. Na prvi pogled zvuči kao pretjerivanje, možda čak i sarkazam. Međutim, ako se pogleda način na koji država reaguje na ekonomske krize, energente, inflaciju ili razvoj infrastrukture, postaje jasno da ova ocjena nije daleko od realnosti. Država u kojoj je gotovo sve podjeljeno ne može biti efikasna država i djelovati u korist običnog građana.

Problem takozvanog "kratkoročnog razmišljanja u upravljanju državom" nije samo političko pitanje. On ima direktne posljedice na svakodnevni život građana: na cijene goriva, stabilnost ekonomije, razvoj industrije i sigurnost energetskog sistema. Da li mi uopšte razumijemno ko upravlja našim životima?

Reagovanje umjesto planiranja

U stabilnim ekonomijama vlade unaprijed pripremaju scenarije za različite krize. Države razvijaju strategije za energetiku, transport, industriju i poljoprivredu koje se planiraju desetljećima unaprijed.

U Bosni i Hercegovini često se dešava suprotno: odluke se donose tek kada problem već postane ozbiljan. Umjesto planiranja, prevladava improvizacija.

Primjer je tržište energenata. Kada cijene na svjetskom tržištu naglo porastu, kao što se dešava kada poskupi referentna nafta Brent crude oil, domaće vlasti obično reagiraju tek nakon što poskupljenja već pogode građane i privredu.

U takvim situacijama država pokušava ublažiti posljedice, ali bez dugoročnog sistema koji bi spriječio ili ublažio krizu prije nego što se ona dogodi.

Nedostatak strateških rezervi

Jedan od najjasnijih primjera kratkoročnog planiranja je pitanje energetskih rezervi.

Većina razvijenih zemalja ima strateške zalihe nafte koje se koriste u kriznim situacijama kako bi stabilizovale tržište i osigurale snabdijevanje. Takve rezerve omogućavaju državama da ublaže nagle skokove cijena i spriječe paniku na tržištu.

U Bosni i Hercegovini takav sistem nije ozbiljno razvijen. Zbog toga je država gotovo u potpunosti zavisna od uvoza gotovih naftnih derivata. Dodatni problem predstavlja činjenica da domaća prerada nafte praktično ne funkcioniše, iako postoji infrastruktura poput rafinerije Rafinerija nafte Brod.

Bez rezervi i bez stabilne prerade energenata, svaka globalna kriza automatski postaje i domaći problem.

Politički ciklusi umjesto ekonomskih strategija

Jedan od razloga zašto država često planira kratkoročno jeste način funkcionisanja političkog sistema. Definitivno, vrijeme je za njegovu izmjenu gdje će se naš individulani gradanski interes staviti u fokus.

Političke odluke često su vezane za izborne cikluse. Umjesto projekata koji donose rezultate za deset ili dvadeset godina, prednost imaju odluke koje mogu donijeti političku korist u kratkom roku. Deja- vu!

To znači da dugoročne strategije – poput razvoja energetike, industrije ili tehnoloških sektora – često ostaju na marginama.

U takvom sistemu politički interes nadjačava ekonomsko planiranje. I pogadate ko plaća danak?

Fragmentiran sistem vlasti

Još jedan problem predstavlja složena struktura vlasti u Bosni i Hercegovini. Nadležnosti su podijeljene između države, entiteta i različitih nivoa administracije.

Takav sistem često otežava donošenje koordinisanih odluka. Kada se pojavi kriza, umjesto brzog i jedinstvenog odgovora, proces donošenja odluka može biti spor i neusklađen.

Rezultat je situacija u kojoj odgovornost postaje nejasna, a dugoročno planiranje gotovo nemoguće.

Cijena nedostatka strategije

Kada država ne planira dugoročno, cijenu na kraju plaćaju građani i privreda.

To se vidi kroz: nestabilne cijene energenata, spor razvoj infrastrukture, slabu industrijsku proizvodnju i veliku zavisnost od uvoza.

Takva ekonomija postaje ranjiva na globalne krize i ima mnogo manji prostor da zaštiti svoje građane.

Planiranje kao pitanje odgovornosti

Izjava Igora Gavrana o „planiranju pet minuta unaprijed“ zapravo je upozorenje na dublji problem: nedostatak ozbiljne ekonomske strategije.

Dugoročno planiranje ne znači samo pisanje strategija na papiru. Ono podrazumijeva jasne ciljeve, stabilne institucije i političku spremnost da se donose odluke koje možda neće donijeti brze političke poene, ali će dugoročno donijeti stabilnost i razvoj.

Bez takvog pristupa Bosna i Hercegovina će i dalje reagovati na krize tek kada one već počnu – umjesto da ih dočekuje spremna. Izgleda kao da ništa nismo naučili iz 90-ih? Ili je nekima cilj da nas neprijateljima isporuče ”gotove” na tanjiru?, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.