Država treba jaku vlast čija moć će biti koncentrisana u jednom centru. Tačka. Taj centar moći mora imati najsposobnije ljude države, a ne samo stanovnike toga grada. Bosna i Hercegovina ima problem sa tim faktom, kako zbog državnog uređenja tako i zbog svog društvenog mentaliteta, ja ga prozvah „kapetanijski mentalitet“. Ovo na društvenim mrežama piše Amir Mujić, a tekst prenosimo u cijelosti.
Tomas Hobs u svom čuvenom djelu Levitijan kaže da su svojim tjelesnim i duhovnim sposobnostima ljudi približno jednaki, te nitko ne može računati na kakvu trajnu prednost. Stoga ako u prirodnom stanju dva čovjeka žele istu stvar, oni se u svom nagonu za samoodržanjem nužno sukobljavaju. Iz straha svatko onda nastoji preduhitriti druge i ima prirodno pravo na to. Dok nema zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze u ratu svaki protiv svakoga.
Posljedica toga jest nedostatak svake poduzetnosti i radinosti, te je život bijedan, surov, kratak. Strah od smrti čini ljude sklonima miru i spremnima da se odreknu svog prirodnog prava na sve, uz uvjet da to isto učine i drugi i da svoju vlast prenesu na pojedinca ili skupinu ljudi. Društvenim ugovorom svladavaju tako ljudi nedostatke prirodnog stanja.
Država je mnoštvo razumom ujedinjeno u jednu ličnost. Dakle,država svojim uređenjem, zakonima, zajedničkom vlašću i organizacijom definiše pravila u društvu gdje ljudi, zbog straha od kazne, sputavaju svoj prirodni nagon za borbom sviju protiv svih i ponašaju se prema pravilima društva. Erik From u svom djelu Anatomija ljudske destruktivnosi stvara pojam osvetnička destruktivnost i kaže: Osvetnička destruktivnost je spontana reakcija na intenzivnu i nepravednu patnju koju podnosi osoba ili članovi grupe, s kojom se ona identificira.
Od normalne defanzivne agresije razlikuje se u dva vida: (1) javlja se nakon učinjene štete i, prema tome, nije odbrana od ugrožavajuće opasnosti. (2) mnogo je većeg intenziteta i često okrutna, požudna i nezasitna. Sam jezik tu posebnu kvalitetu osvete izražava pojmom »žeđ za osvetom«.Osvetnička destruktivnost je prisutna u bosanskohercegovačkom društvu kroz međunacionalne, međustranačke,međukantonalne, međuopćinske i dr. sukobe, a pojavljuje se kada jedna grupa ,koja je u određenom periodu trpila nasilje, bila u opoziciji ili na drugi način zapostavljena, dolazi do moći i počinje da se sveti drugim grupama.
To je situacija u kojoj svi u društvu gube, stvaraju se velika neprijateljstva koja destruktivno uništavaju društva.Od 1606 do 1690 u BiH je egzistiralo 29 kapetanija, ili više po nekim izvorima. To su bile organizacione jedinice, pandani našim kantonima koji su štitili granice i unutrašnje uređenje Osmanskog carstva. Na čelu su bili lokalni kapetani,a funkcija se uglavnom nasljeđivala ili birala u uskom krugu ljudi.
Nije postojala centralna bosanskohercegovačka vlast, građani su se vezivali samo za svoje kapetane i kapetanije, i postojao je veliki animozitet, kako između kapetanija i kapetana , tako i između građana tih kapetanija.Kapetanijski mentalitet je danas itekako prisutan u bosanskohercegovačkom društvu, svaki kanton, općina, mjesna zajednica, mahala , ima po jednog kapetana koji vlada tim dijelom.
Sve druge kapetanije i kapetani su njegovi neprijatelji, i on misli da samo njegova kapetanija zaslužuje da bude najbolja i najbogatija, a svi drugi su manje vrijedni i ne zaslužuju da budu uspješni i bogati. Rodni list, članska knjižica,mjesto rođenja, a ne znanje, sposobnost i namjere, su glavni uslovi da bi neko bio ugledan i zaslužan određenih benificija i povlastica. U takvoj situaciji na površinu izlaze razni avanturisti, materijalisti, idealisti, karijeristi i druge ličnosti, koje uništavaju svaku mogućnost većeg napretka, i kod običnog naroda stvaraju odbojnost prema državi i organima vlasti, što za rezultat ima nezadovoljne, razočarane i bijesne ljude koji postaju osvetnički destruktivci.Da bi se borili protiv ovakvih pojava,moramo prepoznati ovakve ljude i pojave u svojoj okolini, društvu i državi, i imati u vidu da je to društvena devijacija koja upropaštava mogućnost napretka i prosperiteta jednog društva.
Osoba koja nema ništa za ponuditi, bježi u krilo, i iskorištava pozitivne strane, nacije, stranke, grada, mahale i sela. Svojim činom i načinom postupanja degradira tuđe znanje ,sposobnosti i dobre namjere, da bi joj se to na kraju vratilo kao bumerang i za posljedicu imalo uništavanje svoje kapetanije i budućnosti vlastite djece.I za kraj, cijenimo ljude po njihovim ličnim kvalitetima, budimo više građani cijelog svijeta, budimo više Bosanci i Hercegovci, a manje lokalpatriote i mrzitelji svih drugih izvan svojih uskih granica koje smo sami konstruisali. Kapetanijski mentalitet, osvetnička destruktivnost i rat sviju protiv svih nas uništava, lično i kolektivno. Tačka.
