Prije četiri godine ratni zločinac Dario Kordić držao je predavanje u studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu.

Sramno predavanje tada je prekinula grupa studenata uz povike "ti si ratni zločinac". Jedan od njih bio je David Bilić, koji je za Vijesti.ba prokomentarisao nove izjave ratnog zločinca u kojima tvrdi “da bi sve ponovio.”

“Koliko god je skandalozna i odvratna, ona nije iznenađujuća. Sav žal koji smo čuli od Kordića je za vremenom koje je proveo pritvoren, dok on svoju ulogu u stvaranju etnički čistih prostora kroz mučenja, silovanja, ubojstva i prisilna preseljenja smatra herojskom, a svoje haško iskustvo mučeništvom za „hrvatsku stvar“. Još jedna pojava s one strane razuma je da osuđeni ratni zločinac i ubojica djece maršira u nečemu što se zove „Hod za život“.

Bilić dodaje da se ne radi o stvarnom hodu za život, već manifestaciji koju ultrakonzervativni i klerikalni društveni elementi održavaju kako bi oduzeli ženama pravo na kontrolu vlastitog tijela.

“Odnosno na obavljanje abortusa, taj spoj bi bio smiješan da nije odvratan. Zamislite, „za život nerođene djece“ maršira osuđeni ubojica rođene djece i visoki funkcioner Herceg-Bosne i ratnog HDZ-a BiH koji je nesumnjivo sudjelovao u kreiranju politika etničkog čišćenja.”- kaže Bilić i dodaje:

“Elementi Katoličke crkve su se s njim složili otvorenim afirmiranjem ili šutnjom, uz časne iznimke. Nađe se župnik, paroh ili hodža koji stvarno brine o svojoj zajednici i univerzalnim načelima, ali često je iznimno sporna uloga vjerskih zajednica u afirmaciji nacionalističkih projekata.”

Bilić dodaje da “ti ljudi, zločinci sami i oni koji se afirmiranjem istih koriste kako bi se održali na vlasti, ne mogu predstavljati ništa drugo nego predmet prijezira i proučavanja kao dijela jednog užasnog fenomena koji nas je zadesio devedesetih i ne prestaje nas proganjati”.

“Moji heroji su oni koji su pripadali radničkom i antifašističkom pokretu, a iz novijeg doba ljudi koji su, poput Reihl-Kira, mirili Srbe i Hrvate u Slavoniji umjesto da eskaliraju trzavice. Heroji su ljudi koji su učestvovali u sarajevskim antiratnim protestima u proljeće 1992. i svi oni koji su kroz rat pomagali svoje susjede bez obzira na vjeru i naciju.“ – kaže Bilić za Vijesti.ba

On pojašnjava i hrvatski mainstream odnos prema nasljeđu iz devedesetih.

“Znate, kod nas se čuje mnogo o žrtvama Hrvata, ali nekako Bošnjaci i Srbi nisu žrtve u službenom narativu, već ih se kao takve eventualno spominje u situacijama koje su malobrojne i pojedinačne, a predstavljale su glavnu državnu politiku. Pritom mislim na ostvarivanje perverzne ideje etnički čistih prostora. Milanovićeva briga za tragediju djece poginule u Vitezu 1993. godine nije istinska i ljudska jer ne čujem takvo žaljenje i zabrinutost kada su žrtve Bošnjaci ili Srbi, tada čujem relativiziranje ili gromoglasnu šutnju.”

Bilić se osvrnuo i na prekinuto predavanje ratnog zločinca prije četiri godine.

“Samo predavanje smo mislili pogledati s vrata, čisto da vidimo o čemu se radi. Kada sam vidio da taj zločinac, ubojica djece, govori o svome haškom iskustvu kao božjem iskušenju, a ne kao kazni za zlodjela, pritom sebe predstavljajući kao duhovni i moralni autoritet, u meni je prekipjelo i nešto sam morao učiniti, bilo to mudro ili ne. Kratko sam porazgovarao s ostalima s kojima sam bio na rubu dvorane i jednostavno smo se svi zajedno odlučili da moramo prekinuti taj festival licemjerja, makar na trenutak vičući mu da je ratni zločinac.”- kazao je za Vijesti.ba Bilić.

Osvrnuo se i na reakcije koje su dogodile nakon tog događaja.

“Reakcije su bile uglavnom dobre, čak mi je bilo pomalo neugodno zbog pohvala. Drago mi je da sam to učinio, ali ne mislim da sam učinio nešto veliko. Jednostavno nisam imao izbora i u tome trenutku moja potreba da mu kažem da je zločinac, a ne heroj, je bila jača od ikakvog razuma, samo je u meni kiptio bijes koji je vikao „nećeš, nečovječe!“. Dobio sam korektne upite iz više medija, a na prenošenje događaja i moje izjave uglavnom pozitivne reakcije uz nešto prijetnji na društvenim mrežama i poslovično razularene komentare na portalima koje ne uzimam ozbiljno.”

“Naš narod, a pod „našim narodom“ mislim na sve nas koji se razumijemo i jezično i ljudski i na nebrojene druge načine, nije narod kojem je hrvatstvo, srpstvo ili bošnjaštvo povazdan na pameti, to je narod koji prvenstveno gleda kako preživjeti i kako se družiti u ono malo preostalog slobodnog vremena. Nažalost su nas privremeno zarobili u ekonomsku bijedu i poticanje etničke nesnošljivosti odozgora, ali ničija nije do zore gorila, pa neće ni ovima. Živjet će ovaj narod!!” – zaključuje Bilić.