Izjava zamjenika predsjednika Stranke slobode i pravde (SSP) Borka Stefanovića da se ozbiljno razmatra mogućnost da Milorad Dodik bude kandidat za predsjednika Srbije otvara jedno od ključnih pitanja balkanske politike: da li se ovdje radi o demokratiji ili o pukom opstanku kriminalno-političke hobotnice?
Milorad Dodik, političar koji decenijama dominira u Republici Srpskoj, sada se, nakon što više nije predsjednik entiteta, navodno priprema za ulazak u političku arenu Srbije. Njegovo srpsko državljanstvo omogućava mu formalnu kandidaturu, ali suštinski, ovo je mnogo više od pitanja legalnosti – riječ je o strategiji bijega od pravde i očuvanja moći po svaku cijenu.
Bijeg iz Banjaluke, utočište u Beogradu
Dodik je pod sankcijama SAD-a i Velike Britanije, predmet je istraga i optužbi vezanih za korupciju i zloupotrebu položaja, a njegovo ponašanje u BiH je sistematski rušilo institucije države i vodilo entitet RS u izolaciju. U takvim okolnostima, prelazak u Beograd i kandidatura za predsjednika Srbije mogla bi predstavljati „sigurnosni izlaz“ – bijeg od domaćih i međunarodnih pravosudnih pritisaka.
Kriminalna hobotnica
Ovo, međutim, nije samo lični manevar jednog političara. Radi se o dobro uvezanoj mreži moći u kojoj se prepliću interesi srpske političke elite oko Aleksandra Vučića i Dodikovog režima u Banjaluci. Ako Vučić nakon isteka mandata planira povratak na premijersku poziciju, a Dodik preuzima kandidaturu za predsjednika Srbije, onda se zapravo radi o očuvanju jedne te iste vlasti kroz različite figure.
To je mehanizam koji podsjeća na “putinizam” – zamjena funkcija, zadržavanje stvarne moći i institucionalno cementiranje autoritarne kontrole. U toj strukturi nema mjesta za slobodne izbore, vladavinu prava ni stvarnu opoziciju.
Gubitak svakog smisla demokratije
Ukoliko se ovaj scenario ostvari, to neće značiti samo da je Srbija izgubila elementarni demokratski kurs, nego i da se prostor bivše Jugoslavije pretvara u poligon za održavanje jedne kriminalizovane elite na vlasti. Dodik ne bi bio kandidat građana Srbije, nego kandidat za produžetak života jedne političko-mafijaške infrastrukture.
Takva kandidatura bi, zapravo, bila pokazatelj da se politika u regionu svela na puko održavanje moći i izbjegavanje odgovornosti – od sudova, od međunarodnih sankcija, pa i od vlastitih građana.
U priči o mogućoj Dodikovoj kandidaturi ne radi se o viziji Srbije, niti o njenom budućem predsjedniku. Radi se o još jednom manevru kriminalne hobotnice, o još jednoj igri u kojoj se moć koristi da se izbjegne pravda. A svako društvo koje dozvoli da kriminal i politika postanu jedno te isto – osuđeno je da živi bez pravde i bez slobode, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
