Izjava vršiteljice dužnosti predsjednice Republike Srpske Ane Trišić-Babić, u kojoj neustavni 9. januar poredi s jevrejskim praznicima Hanukom i Pashom, predstavlja još jedan primjer opasne političke retorike u kojoj se historija, identitet i kolektivna trauma svjesno miješaju kako bi se opravdalo kršenje Ustava Bosne i Hercegovine.
Na prvi pogled, riječ je o emotivnom apelu: niko, kaže ona, ne može Srbima zabraniti da obilježavaju ono što im je „u srcima važno“. No, iza te retorike krije se klasična zamjena teza. Ustavni sud BiH nije zabranio Srbima da se sjećaju, obilježavaju, slave ili tuguju. Presudio je isključivo da 9. januar ne može biti zvanični praznik entiteta, jer diskriminiše građane koji nisu Srbi i jer simbolički afirmiše jedan etnički i vjerski narativ kao državotvorni.
To nije napad na identitet, već minimum ustavne jednakosti.
Lažna analogija s Holokaustom
Upoređivanje 9. januara s Hanukom ili Pashom posebno je problematično. Jevrejski praznici slavili su se uprkos progonima, getima i koncentracionim logorima, u kontekstu sistemskog pokušaja potpunog uništenja jednog naroda. Suprotno tome, 9. januar 1992. označava politički čin koji je bio uvod u uspostavu paralelne vlasti i kasnije sistemsko nasilje nad nesrbima širom teritorije koja će postati Republika Srpska.
U toj činjenici leži suštinska razlika: Hanuka je simbol opstanka žrtava genocida, dok je 9. januar simbol političkog projekta koji je proizveo masovne zločine, etničko čišćenje i trajnu diskriminaciju. Izjednačavati ta dva iskustva nije samo historijski netačno, već i moralno neprihvatljivo.
Sveti Stefan i prisvajanje Bosne
Tvrdnja da je 9. januar „dubok temelj srpskog identiteta u BiH“ jer je to dan Svetog Stefana, te da je on bio krsna slava Nemanjića i kralja Tvrtka, dio je dugotrajnog obrasca nacionalističkog revizionizma. Srednjovjekovni identiteti ne mogu se mehanički prevoditi u savremene etnonacionalne kategorije, a Tvrtko Kotromanić nije bio „srpski kralj“, već bosanski vladar u kompleksnom historijskom i političkom kontekstu.
Pozivanje na Porfirogenita i Nemanjiće u ovoj raspravi nema naučnu, već ideološku funkciju: retroaktivno legitimisati tvrdnju da je Bosna i Hercegovina „oduvijek“ bila srpski prostor. To nije historija – to je politička mitologija.
Emocije iznad Ustava
Najopasniji dio izjave Trišić-Babić nije ni historijski revizionizam, ni loša analogija, već poruka da su emocije jednog naroda iznad ustavnog poretka. Time se otvoreno delegitimiše Ustavni sud BiH i šalje poruka da se sudske odluke poštuju samo ako su politički prihvatljive.
To je suština problema s 9. januarom: ne radi se o sjećanju, nego o državnom legitimitetu narativa koji isključuje druge. Republika Srpska nije privatna uspomena jednog naroda, nego entitet u kojem žive i Bošnjaci, i Hrvati, i Ostali – građani kojima se ovaj datum, kao zvanični praznik, nameće kao slavljenje vlastite političke i historijske marginalizacije.
Historija se ne može ukinuti dekretima. Ali se može – i mora – spriječiti njena zloupotreba. Odluka Ustavnog suda BiH ne briše identitet Srba, već podsjeća da nijedan identitet nema pravo da se institucionalno nameće drugima.
Sve drugo je pokušaj da se neustavnost predstavi kao progon, a politička odgovornost zamijeni patetikom, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
