Na Jahorini je, uz medijski spektakl i opšte samodopadno oduševljenje, osnovan novi politički pokret – “Sigurna Srpska”. Predvodi ga Draško Stanivuković, čovjek koji je godinama pokušavao balansirati između populizma i opozicionarstva, da bi na kraju postao ono što je najbezopasnije za svaku autokratiju — kontrolisana opozicija.

Pokret bez karaktera i odgovornosti

“Sigurna Srpska” ne predstavlja novi politički početak, već nastavak iste političke formule:
velike riječi, prazne poruke, i apsolutna nesposobnost da se preuzme odgovornost.
Stanivuković ne nudi viziju promjene – on nudi emocionalnu iluziju promjene. Njegovi govori o “novoj snazi” i “obnovi institucija” ne dotiču se suštine: Republike Srpske koja je zarobljena korupcijom, strahom, nacionalizmom i sistematskim poricanjem zločina.
On ne govori o istini, nego o “sigurnosti”. A sigurnost, u društvu koje se temelji na negiranju i laži, znači samo jedno – sigurnost za one koji su počinili zločine i izgradili sistem na njihovom zataškavanju.

Pokret koji se boji prošlosti ne može imati budućnost

Svakom pokretu, partiji ili inicijativi koja nastaje na teritoriji Republike Srpske, a koja nema hrabrosti da se suoči sa zločinima počinjenim u njegovo ime, suština je unaprijed izgubljena.
“Sigurna Srpska” ne govori o Srebrenici, o protjerivanjima, o logorima, o spaljenim džamijama i crkvama, o poricanju i o onima koji su nestali. Nema riječi o moralnom čišćenju prostora, o potrebi da se građani oslobode naslijeđa kolektivnog straha i laži.
Svaki politički pokret koji nastaje u takvom kontekstu, a šuti o prošlosti, nije novi početak, nego novi sloj starog poricanja.
To je politički déjà vu – beskrajno ponavljanje istog obrasca u kojem se govori o “promjenama” bez suočavanja sa istinom. To je sistem koji svjesno izbjegava bolna pitanja, jer zna da bi ih iskreno suočavanje s prošlošću razotkrilo kao suštinski nepromijenjenog nasljednika ratne ideologije.

Stanivuković kao projekat kontinuiteta
Draško Stanivuković nikada nije ponudio istinski otpor Dodikovom režimu – naprotiv, on ga je legitimisao svojom “mladom” i “urbano umivenom” verzijom istog nacionalizma.
Njegovo navodno opoziciono djelovanje ne uključuje ni jedno pitanje odgovornosti: ni ratne, ni političke, ni institucionalne.
On kritikuje formu, ali ne i suštinu sistema. Zato ga Dodik nikada ne doživljava kao prijetnju – jer zna da Stanivuković, kao i mnogi prije njega, neće nikada dirnuti u samu strukturu laži na kojoj Republika Srpska počiva.
”Sigurna Srpska” je samo nova fasada iza koje stoji stara konstrukcija — konstrukcija zaborava.

Presipanje iz praznog u duplo prazno
Ovaj pokret ne nudi demokratski preokret, nego reciklira sve stare mehanizme političkog samoodržanja. Umjesto suštinskog otpora, nudi se “umjerena alternativa”. Umjesto suočavanja s prošlošću, nudi se zaborav u ime “stabilnosti”.
To nije politika budućnosti, nego politika produženog trajanja prošlosti.
Zato svako novo “uobličavanje opozicije” unutar entitetskog okvira, bez suočavanja s ratnim naslijeđem, predstavlja samo novu reprizu već viđenog – istog scenarija, istih uloga, samo s mlađim glumcima.

Politička sigurnost kao eufemizam za status quo
“Sigurna Srpska” je sigurna samo za režim koji ju je stvorio i za političku kulturu koja ne podnosi istinu.
Ona ne može ponuditi demokratske promjene, jer demokratije nema bez istine, a istine nema bez suočavanja s prošlošću.
Zato ovaj pokret nije korak naprijed, nego još jedan krug u istom labirintu.
Politički deja vu — isti zid, ista šminka, ista šutnja, isti šit, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.