Vaše priče

ALARM IZ ŠVEDSKE: Odgovornost generacije koja nije zapamtila rat

Darijana Filipović rođena je 26. januara 1987. godine u Mostaru, a odrasla je u Stocu. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, imala je svega pet godina. Kada su se 1993. godine u njenom rodnom kraju događali zločini nad bošnjačkim civilima, uključujući zatvaranja, zlostavljanja i mučenja u Koštanoj bolnici u Stocu, bila je tek šestogodišnje dijete.

Zato je ne možemo, niti smijemo, posmatrati kroz odgovornost za ono što se tada događalo. Od djeteta se ne može očekivati da razumije političke ciljeve, vojne operacije, etničko nasilje i ideološke projekte odraslih. Međutim, upravo činjenica da pripada generaciji koja nije neposredno učestvovala u tim događajima trebala bi joj omogućiti da historiju sagledava s vremenskim odmakom, bez ličnog ratnog iskustva i opterećenja koje ono često nosi.

Ali vremenska distanca sama po sebi ne garantuje objektivnost. Za nju su potrebni obrazovanje, kritičko mišljenje i spremnost da se prihvate činjenice, čak i kada one nisu u skladu s političkim naslijeđem kojem pojedinac pripada.

Danas, kao odrasla i obrazovana osoba, a posebno kao članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Darijana Filipović ima odgovornost da vlastite političke stavove oblikuje na osnovu historijskih činjenica, dokumentacije i pravosnažnih presuda međunarodnih sudova. Njena generacija ima priliku da prevaziđe naslijeđene antagonizme i da se oslobodi potrebe da historiju tumači isključivo kroz nacionalne političke narative.

U tom kontekstu nije moguće zaobići pravosnažnu presudu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i drugi. Žalbeno vijeće je 29. novembra 2017. godine potvrdilo osuđujuće presude šestorici visokih političkih i vojnih predstavnika Herceg-Bosne, utvrdivši njihovu odgovornost za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP). Zajednički zločinački cilj odnosio se na uspostavljanje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, kroz njegovo izdvajanje iz BiH i pripajanje Hrvatskoj ili stvaranje bliskih veza s njom, uz uklanjanje bošnjačkog stanovništva s teritorija obuhvaćenih tim projektom.

To nisu proizvoljne političke ocjene, niti interpretacije onih koji imaju drugačije nacionalno opredjeljenje. Riječ je o pravosnažnim sudskim utvrđenjima zasnovanim na obimnoj dokaznoj građi, dokumentima, svjedočenjima i višegodišnjem sudskom postupku. Upravo zato svako javno vrednovanje historijske uloge Herceg-Bosne koje zanemaruje postojanje UZP-a i sudski utvrđenu odgovornost njenih najviših predstavnika predstavlja nepotpun i neobjektivan pristup prošlosti.

Posebno je teško razumjeti kako se osnivanje Herceg-Bosne može predstavljati kao neupitni temelj opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini, a da se pritom potpuno zanemaruje činjenica da je njeno političko i vojno rukovodstvo bilo predmet pravosnažnih osuda za najteže međunarodne zločine. Poštovanje hrvatskog identiteta i ravnopravnosti ni na koji način ne zahtijeva prešućivanje tih presuda, niti historijsku rehabilitaciju političkog projekta koji je sudski doveden u vezu s udruženim zločinačkim poduhvatom.

Hrvati u Bosni i Hercegovini postojali su stoljećima prije nastanka Herceg-Bosne. Njihov identitet, historija, kultura i pravo na ravnopravnost ne mogu se svesti na politički projekat iz devedesetih godina. Zato je potrebno jasno razdvojiti legitimna građanska prava od političkog naslijeđa koje zahtijeva kritičko historijsko i pravno preispitivanje.

Od mlade generacije političara trebalo bi očekivati upravo takav pristup: da ne nasljeđuje historijske interpretacije bez preispitivanja, nego da ih provjerava kroz relevantnu dokumentaciju i pravosnažne presude. Članstvo u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine podrazumijeva i odgovornost prema svim građanima i žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Dakle historija nije nasljedstvo iz kojeg možemo uzimati samo ono što nam politički odgovara, a prešućivati ono što nas obavezuje na suočavanje s istinom. Darijana Filipović nije odgovorna za ratne zločine počinjene prije nego što je postala svjesna njihove težine, ali jeste odgovorna za ono što danas govori, zastupa i politički legitimizira. Ako se od nove generacije političara očekuje da bude drugačija od svojih prethodnika, onda se ta razlika mora pokazati upravo u odnosu prema prošlosti. Ne može se istovremeno pozivati na evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, a prešućivati pravosnažne presude međunarodnih sudova kada one ne odgovaraju vlastitom političkom narativu. Herceg-Bosna ne može biti predstavljena kao neupitni temelj opstanka jednog naroda, a da se pritom ignorišu sudski utvrđene činjenice o projektu i odgovornosti njegovog političkog i vojnog rukovodstva.

Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine pojavljuju se nova lica i nove generacije političara, poput Darijane Filipović. Ipak, čini se da se mijenjaju protagonisti, ali ne i politički scenarij. Umjesto novih ideja i političkog iskoraka, javnosti se nude stari narativi, upakovani u nešto moderniju ambalažu. Nova lica, ali ista matrica – bez suštinskog preispitivanja politike koju predstavljaju i bez mnogo talasanja unutar već uspostavljenog sistema. Što drugo reći nego za žaljenja, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.

Povezani članci