U vremenu u kojem istina često šuti, a nepravda se relativizira, svijet očajnički treba lidere koji imaju hrabrosti da govore jasno, da stanu uz slabije i da pravdu ne mjere dvostrukim aršinima. Jedan od takvih primjera je Pedro Sánchez — državnik koji je svojom politikom pokazao da je moguće voditi zemlju uzdignute glave, ne skrivajući se iza diplomatskih fraza kada se suoči sa nepravdom i ratnim zločinima.

Sánchez ne bira riječi da bi se dodvorio moćnima. On bira istinu. U svijetu u kojem se često kalkuliše, on pokazuje da moralna jasnoća nije slabost, već snaga. Upravo takvi lideri danas su potrebni — ne samo Španiji, već cijelom svijetu.

Postoje trenuci u historiji kada šutnja prestaje biti neutralna — kada postaje saučesnik. Danas živimo upravo u takvom vremenu. Vrijeme u kojem istina traži glas, pravda traži hrabre, a građani moraju ustati i preuzeti odgovornost.

Zato nije slučajno što se kao svjetionik izdvaja Pedro Sánchez — lider koji ne pristaje na tišinu, koji ne bira lakši put i koji pokazuje da politika može imati kičmu. On ne kalkuliše kada treba imenovati nepravdu pravim imenom. On ne okreće glavu kada treba stati uz slabije. U vremenu relativizacije, on bira istinu.

A gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina?

Mi smo narod koji je preživio ono što bi mnoge slomilo. Agresiju, genocid, progon — i ipak opstao. Upravo zato bismo trebali biti primjer svijetu. Ali umjesto da budemo glas razuma i pravde, mi i dalje dopuštamo da nas guše politike prošlosti.

Umjesto toga, i dalje se valjamo u blatu politike iz devedesetih. I dalje nas vode ljudi čija retorika podsjeća na najmračnije periode naše historije. Političari koji zaboravljaju da su izabrani da služe građanima, a ne ideologijama podjela. Političari koji nude lažna obećanja i hrane iluzije o “velikim” državama, dok obični ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem.

Dok se mi bavimo epizodama tog političkog “programa”, stvarni problemi ostaju neriješeni.

U zemlji u kojoj reis-ul-ulema prima Dragana Čovića, dok se prava Bošnjaka krše u Stocu i Mostaru. U zemlji u kojoj se više pažnje posvećuje trivijalnostima nego stvarnim problemima građana. U zemlji u kojoj Radovan Kovačević ili drugi politički akteri pune medijski prostor besmislenim temama, dok mladi odlaze bez povratka. U zemlji u kojoj Srđan Mazalica negira bosanski identitet i jezik, a laž postaje politička strategija.U zemlji u kojoj se danima raspravlja o tome kako je Draško Stanivuković navodno 14 puta zaustavljen na granici, kao da je to ključno pitanje budućnosti ove države. U zemlji u kojoj se ozbiljna politika zamjenjuje spektaklom, a pažnja građana usmjerava na sadržaj koji više liči na reality show nego na odgovorno upravljanje društvom. U zemlji u kojoj se decenijama gradi osnovna infrastruktura, a svaki mali pomak predstavlja kao veliki uspjeh.Dok se stvarni problemi gomilaju — odlazak mladih, ekonomska stagnacija, nepravda — javni prostor pretvara se u pozornicu.

Ali istina je jednostavna — i snažna:

Ova zemlja ne pripada njima. Ova zemlja pripada nama.

Pripada ljudima koji rade, koji se bore, koji žele normalan život. Pripada mladima koji još uvijek vjeruju da ovdje mogu graditi svoju budućnost. Pripada svima koji su umorni od podjela, laži i beskonačnog vraćanja u prošlost.

I zato više nemamo luksuz da budemo pasivni.

Ako želimo promjenu, moramo je sami pokrenuti. Ako želimo lidere koji će imati hrabrost da govore istinu — poput Sáncheza — moramo ih podržati i izabrati. Takvi lideri ne dolaze slučajno. Oni dolaze kada građani odluče da je dosta.

Dosta je politike koja nas zabavlja umjesto da nas vodi.

Dosta je reality show-a dok nam stvarnost propada.

Dosta je čekanja.

Oktobar nije samo još jedan izborni ciklus. To je trenutak odluke. Trenutak u kojem biramo između prošlosti i budućnosti. Između straha i nade. Između stagnacije i promjene.

Zato treba ustati.

Ne dozvoliti da ti pažnju kradu nebitne priče dok ti život prolazi u besmislicama. Ne dozvoli da drugi odlučuju umjesto tebe.

Govori. Glasaj. Pokreni.

Jer Bosna i Hercegovina neće sama prodisati — ali može, ako joj mi damo snagu, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.