Uprkos tragediji iz koje je rođen, Alen Muhić danas je simbol hrabrosti i glas generacija koje decenijama nisu imale pravo na postojanje. Njegova životna priča pokazuje da se i iz najveće boli može roditi snaga – snaga koja mijenja društvo i ruši zidove šutnje

Potresna životna priča Goraždanina Alena Muhića, djeteta rođenog iz ratnog čina silovanja, danas je simbol borbe za prava i dostojanstvo zaboravljene djece rata.

Alen je za HRT otvorio svoju dušu i ispričao priču koju nosi od rođenja – priču o boli, stigmi, oprostu, ali i snazi porodice koja ga je odgojila.

Težina sjećanja i ljubav posvojitelja

Njegova biološka majka silovana je 1993. godine u Foči. Dječaka je u naručje uzeo domar bolnice Muharem Muhić, koji ga je svakodnevno nosio svojoj supruzi Adviji i kćerkama. Na kraju su ga i posvojili.

Oglas

“Uvijek sam govorio da sam Muharemov i Advijin, jer to i jesam”, kaže Alen. Za oca tvrdi da je “čovjek s velikim srcem i skromnim rukama”, a majku opisuje kao lavicu koja ga je branila od pogrdnih etiketa i predrasuda zajednice.

Saznao je istinu kada je imao devet godina – da nije dijete svojih roditelja, već posljedica ratnog zločina. Uprkos svemu, njegov odgovor je uvijek bio isti: “Ja sam Muharemov i Advijin.”

Susret s biološkim ocem

Prisjetio se potresnog susreta s biološkim ocem. Prilika se ukazala jer biološki otac živi oko 30 kilometara od njegovog mjesta. Na poziv prijatelja otišao je tamo na džumu.

Nisam se nadao da ću ga upoznati sve do trenutka dok mi jedan čovjek nije pričao i rekao mi: ‘Vidio sam ti oca maloprije’, rekao je.

Tada mu je odlučio pokucati na vrata.

“Ispred mene se ukazao ‘isti ja’, samo stariji. Slični smo, itekako. Predstavio sam mu se, a on mi je rekao: ‘Znam ja ko si ti’, prisjeća se.

Oglas
“Došao sam tamo nespreman. Pitao sam ga: ‘Zašto si mi silovao majku’, a on je jako burno reagovao. Negirao je to, rekao je kako je ne poznaje'”, prisjeća se.

Uprkos DNK testu koji je potvrdio da mu je on otac, tvrdio je da je lažan i namješten.

“Boljelo me što mi čovjek laže u oči”, rekao je Alen.

Priznaje da je očekivao da će u njemu vidjeti kajanje, ali doživio je suprotno.

“On se i dan danas inati, kao da se ponosi”, kaže Alen.

“Ja nisam tamo došao da ga ubijem, da ga osuđujem, došao sam tamo da popričamo, ali sam vidio da ne vrijedi pričati s njim jer on negira to što je učinio”, rekao je Alen.

“Mene ne zanima njegova imovina, ja sam tamo došao da nađem mir i našao sam ga”, rekao je.

Oprost biološkoj majci

Kompleksan je odnos i s biološkom majkom, koja ga je ostavila dva dana nakon rođenja.

Kada je saznao da je njeno dijete, priznaje da je o njoj puno razmišljao i osuđivao je kad je bio mlađi, ali je s vremenom oprostio.

“Kada sam upoznao suprugu i sam se ostvario kao otac, unazad nekih desetak godina, taj osjećaj je popuštao”, priznaje.

“Tražio sam opravdanje za ono što je napravila”, rekao je.

“Na kraju sam joj oprostio i mislim da sam u pravu jer sam i sebe oslobodio”, rekao je.

Sreli su se u Sarajevu. Bio je to emotivan susret.

“Nismo se mi čuli skoro 10 godina nakon susreta, ali još uvijek postoji nada da ćemo se ponovo sresti”, priznaje.

“Ona ima svoju porodicu, a ja ne bih nikada sebi dozvolio da budem razlog da se njena porodica raspada zbog mene”, kazao je.

Ispričao je i kako mu je prilikom tog susreta rekla da je “isti otac”.

“To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu”, priznaje.

“Zamišljao sam je kao drugačiju ženu, vedru, kao ženu koja bi se nasmijala kada me vidi, ipak je to majka”, rekao je

Vidio sam lice žene koja je puna bora i prva ta njena rečenica me srušila”, rekao je i priznao da nije očekivao od nje da će mu to reći.

Knjiga i misija da ne bude zaboravljenih
Alen je napisao knjigu “Ja sam Alen”, koja je prešla granice BiH i danas je dostupna na svim kontinentima. “Prezadovoljan sam i preponosan jer ljudi širom svijeta žele čuti našu priču, bez obzira na vjeru ili naciju.”

Kao član udruženja koje zastupa djecu rođenu iz ratnih silovanja, redovno učestvuje na međunarodnim skupovima, pa i u Ujedinjenim narodima u New Yorku.

“Trideset godina bili smo nevidljivi. Danas u BiH imamo zakon kojim je priznato naše postojanje, barem u Federaciji i Brčko Distriktu. Još se borimo da i u RS-u djeca rođena iz rata budu pravno vidljiva.”

Otac trojice sinova
Alen je danas otac trojice sinova – Rejana, Ismaila i Džana. Kaže da je strog, ali s ljubavlju. “Ono što im usadimo sada, ostat će im za budućnost. Učim ih empatiji, jer to današnje generacije često nemaju.”

Za razliku od mnogih mladih, on nikada nije poželio napustiti Bosnu i Hercegovinu. “Nije mi žao ni sekunde što sam ostao. Svuda sam bio, ali uvijek sam se želio vratiti. Najsretniji sam na obali Drine, s porodicom.”

Uprkos tragediji iz koje je rođen, Alen Muhić danas je simbol hrabrosti i glas generacija koje decenijama nisu imale pravo na postojanje. Njegova životna priča pokazuje da se i iz najveće boli može roditi snaga – snaga koja mijenja društvo i ruši zidove šutnje.