Dobar dan Čika Boro,Ja se zovem Bačić Nermina, moj tata je Fikret Bačić, ti ga poznaješ.Čika Boro, ja sada živim na jednom preliijepom mjestu, koje se zove "Vječnost".Tu sam od kada su na mene, moga brata, moju mamu i jos mnogo mojih rođaka pucali iz pušaka naše komšije. Ne znam tačno ko je pucao u mene jer sam zažmirila i čvrsto se stisnula uz mamu. Nije me mnogo boljelo, sve se desilo jako brzo. Ja ne znam zašto su čike pucale u nas jer im ništa nismo uradili.

Meni je strijeljana čitava porodica, izvedeno je na strijeljanje 33 člana, a od njih je samo troje preživjelo. Ispred porodične kuće u naselju Zecovima, zaseoku Gradina strijeljano je mojih dvoje djece, kćerka Nermina, koja je imala šest godina i sin Nermin koji je imao 12 godina, kaže Fikret Bačić, predsjednik inicijative roditelja za izgradnju spomenika za ubijenu djecu u Prijedoru.

Tijela do danas nisu pronađena, Fikret Bačić je zahvaljujući sopstvenom istraživanju došao do dvije potencijalne lokacije, koje i dalje nisu istražene. Njemu i svima koji traže svoje najmilije svaka informacija je dobro došla, pa tako vapaj njegove ubijene kčeri je poziv za buđenje savijesti.

Čika Boro, ja sada živim na jednom preliijepom mjestu, koje se zove "Vječnost".Tu sam od kada su na mene, moga brata, moju mamu i jos mnogo mojih rođaka pucali iz pušaka naše komšije. Ne znam tačno ko je pucao u mene jer sam zažmirila i čvrsto se stisnula uz mamu. Nije me mnogo boljelo, sve se desilo jako brzo. Ja ne znam zašto su čike pucale u nas jer im ništa nismo uradili.

Svaki put kad sam ih srela, pa i onaj dan kad sam sa mamom išla na upis u školu, lijepo sam im rekla "Dobar dan". Kada smo pali na zemlju odjednom sam osjetila da mogu da letim. Letjela sam iznad nas i naših kuća, a onda su došle druge čike i pokupile nas u kamion. Ja sam njih vidjela, a oni mene ne mogu vidjeti. 

Vozili su nas daleko od naše kuće. Kada su zaustavili kamion druge čike su tu stajale, neki su se smijali. Tu sam vidjela i tebe Čika Boro, prepoznala sam tebe jer sam te vidjela kada sam sa tatom išla u grad. Dugo si pričao sa tatom, a ja sam ga vukla za ruku da idemo da mi kupi sladoled. Moj tata nikad nije bio ljut na tebe, a ni na druge čike. Druge čike su pucali na nas, a ti si nas sakrio i tata ne može da nas pronađe.

Ja sam samo jedna malena djevojčica, imala sam samo 6 godina i nikada neću porasti. Nikada neću ići u školu, a tako sam se radovala i slova sam naučila. Uvijek sam govorila da ću kad porastem biti doktorica. To nikada biti neću zbog Čiki koje su pucale u mene. Ovdje gdje ja sada budem je prelijepo i mogu da budem što poželim. Često se pretvorim u pčelu i pomješam se u tvoje pčele pa ti zujim oko glave. Ponekad kad voziš auto sjedim iza tebe i polako ti pušem iza uha. Nekad osjetiš, nekad ne, nemaš puno kose pa nemozeš osjetiti taj vjetrić.

Ponekad budem ptica i visoko sa drveta posmatram te i pitam se dali se sjećaš moga tate. 
Ovdje samnom ima mnogo djece. Svi se družimo i igramo zajedno i svi se zovemo Meleci ili Anđeli. U sve nas je pucano ali niko ne zna "ZAŠTO", mi smo samo djeca.

Mnogo njih ima svoju kućicu i lijepe spomenike, na kojima piše njihovo ime. Neki čak i slike imaju. Ja i još mnogo djece to nemamo, jer nas naše tate ne mogu pronaći.Ja bih voljela da imam svoju kućicu i spomenik . Tata bi mi svaki dan dolazio i tad bih mogla da ga vidim i čujem. Donosio bi mi lijepo cvijeće ispred naše kuće. Tako sam se poželjela tate, Čika Boro, pomozi mu da me pronađe.

Čika Boro, ti možeš pomoći mome tati. Moj tata ti je pomogao prije mnogo godina, ti znaš kako...Molim te, Čika Boro, pomozi mu da nas pronađe....reci mu gdje si nas sakrio. Ja želim imati svoju kućicu i spomenik gdje piše moje ime.

Molim te, Čika Boro...obećavam ti kad kažeš tati gdje smo NIKAD više ti neću zujati oko glave i puhati iz uha.

Molim te, Čika Boro, ZAMISLI da si ti moj TATA. Pozdrav iz Vječnosti, Bačić Nermina - Melek...

U vezi sa strijeljanjemove djevoijčice i njene porodice uhapšene su tri osobe, koje su prepoznate, protiv njih se vodi postupak, a još ima 11 osoba koje su optužene za čišćenje Zecova.

"Vjerovatno je i od njih neko bio na strijeljanju moje porodice", kaže Fikret Bačić. On već godinama zna i sretao je osobe koje su kasnije uhapšene.

"Rekao sam i tužiocu, i na sudu, volio bih da to nije suđenje kakvo je sada pošto sam ja s tim ljudima sjedio, igrao fudbal, gledao u kinu filmove. Išli smo jedni kod drugih na ispraćaj u vojsku, svadbe. Volio bi da sjednemo za sto da pričamo, da kažem tom čovjeku, tom Grbiću, tom Grujičiću, tom Zoriću da im kažem, što mi ubi dijete?", kaže otac ubijenih Nermine i Nermina.

Kaže da bi, iako nikada nije pomišljao na osvetu i nikada ne bi mogao ubiti,  rekao optuženima:

"Daj svoje djete jedno, naćemo nekoga ko će ga ubiti i ti kaži koliko ću ležati, a ti hajde na slobodu, pa se ti nosi sa onim s čim se ja nosim sada, odnosno svi mi koji smo izgubili djecu".