Dok se političke elite zaklinju u patriotizam, Bosna i Hercegovina ubrzano gubi najvredniji dio svog stanovništva – obrazovane, etički osviještene i kreativne mlade ljude. Nije riječ samo o ekonomiji – već o svjesno vođenoj politici isključivanja.

Piše: EDIN OSMANČEVIĆ (Ljudski.ba)

Svake godine iz Bosne i Hercegovine odlazi desetine hiljada ljudi. Najčešće su to mladi, obrazovani, sposobni ljudi, često sa univerzitetskim diplomama, znanjem jezika i vještinama koje im omogućavaju da se relativno lako uklope u evropske sredine. U domaćem javnom diskursu ovaj fenomen se najčešće naziva „odljev mozgova“, kao da je riječ o nekoj nesreći prirodnog karaktera, ili „tržišnom zakonitostima“. Međutim, stvarnost je daleko mračnija: u pitanju je rezultat dugotrajne, duboko ukorijenjene sistemske diskriminacije i političke devastacije društva.

Zanimljivo je da većina onih koji odlaze ne nose sa sobom samo frustraciju – već i duboko promišljenu etiku. Odlazak iz BiH, za njih, nije bijeg – već odluka da se više ne učestvuje u laži. Neće više da čekaju fiktivne reforme, da se ponizno mole za posao kod polupismenih direktora, da žive u strahu od etiketiranja kao "izdajnika" ili "stranog plaćenika".

Diskriminacija kao državni mehanizam

Mladi ljudi u BiH suočeni su sa više slojeva diskriminacije. Prvi je partijska pripadnost: javni sektor, koji je najveći poslodavac u zemlji, zatvoren je za one koji nisu članovi vladajućih stranaka. Ako niste dio stranačkog sistema, vaše obrazovanje i sposobnosti ne znače gotovo ništa. Konkursi se raspisuju pro forme, a ishodi su unaprijed određeni. Drugi sloj je etnička pripadnost: u mnogim dijelovima zemlje, mladi koji ne pripadaju „vladajućem narodu“ u datom entitetu ili kantonu – a pogotovo ako se izjašnjavaju kao „Ostali“ – nemaju gotovo nikakvu perspektivu. I konačno, postoji i ideološka diskriminacija: mladi koji odbijaju poslušnost, koji kritikuju sistem, koji se bave civilnim aktivizmom ili slobodnim istraživanjem – brzo bivaju isključeni, stigmatizovani i prepoznati kao „opasni elementi“.

Društvena inverzija: sistem nagrađuje poslušnost, a ne sposobnost

U ovakvom sistemu, lojalnost je valuta, a znanje smetnja. Mlad čovjek koji odbije da se ponižava, da traži „vezu“, da ide na iftare i slave radi posla, koji ne želi da se etnički „deklarira“ kako mu se kaže – ima samo jednu stvarnu opciju: da ode. Umjesto da ulaže energiju u borbu protiv sistema koji ga slama, on je primoran da svoju vrijednost ponudi negdje gdje će ona biti prepoznata i nagrađena. Rezultat je društvena inverzija: najbolji odlaze, najposlušniji ostaju. A država – država to ne vidi kao problem.

Šutnja većine i strategija iscrpljivanja

Mnoge obrazovane osobe koje odluče ostati bivaju uvučene u spiralu frustracije. Vrijednosni sistem u kojem dominiraju poslušni, korumpirani i etnički podobni – neumoljivo melje dostojanstvo. Postoji čitava generacija ljudi koji su višestruko poniženi: jer nisu „naši“, jer nisu klimoglavci, jer su možda kritički pisali na društvenim mrežama. Njihov grijeh nije nekompetencija – već integritet.

Upravo taj sloj ljudi – mladi ljudi s integritetom – najviše smeta etnokratskim režimima koji vladaju BiH. Oni ne pristaju na lažne izbore, ne podliježu nacionalnim matricama i ne žele ući u truli kompenzacijski sistem. Zato se prema njima primjenjuje strategija šutnje, ignorisanja, guranja u marginalije. I dok odlaze – o njima se ne govori. Njihov odlazak se ne registruje kao gubitak, već kao olakšanje za režim.

Kome koristi njihovo odsustvo?

Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: da li je odlazak obrazovanih slučajan, ili je planski poželjan? Ako pogledamo rezultate – jasno je da ostanak mladih, obrazovanih i politički samosvjesnih ljudi prijeti političkoj stabilnosti vladajućih struktura. Njihova prisutnost unosi nemir u statičan sistem podjele moći. Njihov zahtjev za meritokratijom, pravdom, inkluzijom – direktna je opasnost za vladajuće elite. U tom smislu, masovni odlazak nije samo posljedica neuređenosti – već jedan od stubova održavanja postojećeg poretka.

BiH ne gubi ljude, već ih odbacuje

Odlazak mladih ljudi iz BiH nije samo „tragedija“ – to je osuda jednog sistema. Ljudi ne napuštaju BiH jer žele bolji auto, već jer žele živjeti bez poniženja. Oni žele da znanje vrijedi više od lojalnosti, da se sloboda misli ne kažnjava, da mogu sanjati bez cenzure. Sve dok se temeljne vrijednosti društva ne preokrenu, dok ne bude moguće uspjeti bez pripadnosti mafijaškim, stranačkim ili etničkim krugovima – egzodus će se nastaviti.

Nije dovoljno „pozivati mlade da ostanu“. Treba promijeniti svijet iz kojeg žele da pobjegnu.

Umjesto zaključka

Ovaj članak  nije  pesimizam – ovo je poziv na ozbiljnost. Ako želimo drugačiju Bosnu i Hercegovinu, moramo je početi graditi sad. Ne za mlade, nego s mladima.

I da budem iskren: nije samo do političara. Do nas je i našeg ćutanja, naše ravnodušnosti! Jer dok se mi navikavamo na "sistem", dok okrećemo glavu kad neko ode, dok govorimo "tako je svugdje" – saučesnici smo. Promjena počinje kad odbijemo da učestvujemo u poniženju. Zato i pišem jer se ne mirim sa ovim sistemom! Zato i pišem jer ne želim da budem dio tog poniženja!

Ne možemo tražiti od mladih da ostanu, ako im ne damo razlog za to. A taj razlog nije plata. To je dostojanstvo.

Rješenje? Ne postoji jedno. Ali postoje jasne tačke s kojih moramo krenuti:

1.Građanska država bez etničkog privilegiranja.

2.Transparentno zapošljavanje bez partijske pripadnosti.

3.Obrazovni sistem koji uči mlade kako da misle, ne šta da misle.

4,Pravosuđe koje štiti obespravljene, a ne moćne.

5.Kultura koja slavi različitost, ne podaništvo.

To su temeljne stvari koje ne znače samo "ostanak", nego i življenje s razlogom. Mladi ljudi neće ostati ako ostanak znači trpljenje. Ostat će ako to znači šansa, razvoj, poštovanje.