Dok se u centru Banjaluke pale svijeće za američkog desničara i teoretičara zavjere Charlieju Kirku– čovjeka poznatog po svom protivljenju pravima LGBTQ+ osoba, agresivnom kršćanskom fundamentalizmu i otvorenom ignorisanju nauke – teško je ne zapitati se: šta zapravo predstavlja ovo paljenje svijeća?
I zašto se takvi performansi dešavaju upravo ovdje, u gradu iz kojeg je 90-ih godina protjerano više od 70 hiljada njegovih građana nesrpske nacionalnosti?
Kirk Cameron nije simbol humanosti, nije žrtva rata, ni humanitarac, ni borac za pravdu. On je samo još jedan lice konzervativne Amerike, koja kroz religijski fanatizam i kulturu straha pokušava vratiti društvo unazad. Dakle, zašto je njegova smrt vrijedna svijeće na banjaluckom trgu?
Dodikovo udvaranje američkoj ekstremnoj desnici
Milorad Dodik već godinama vodi dvostruku igru: pred domaćom publikom nastupa kao antizapadni "suverenista", dok se istovremeno sistematski približava ultradesničarskim krugovima u SAD-u – onima okupljenim oko Donalda Trumpa, evangelističkih grupa, te mreža kao što su "The Family" i "Heritage Foundation".
Kirk Cameron je upravo proizvod tog miljea: čovjek bez političkog značaja, ali s jakim simboličkim kapitalom u krugovima kršćanske desnice. Paljenje svijeća za njega u Banjaluci se ne može čitati kao slučajnost – to je dodvorantski i poltronski gest režima koji traži legitimaciju u američkom krajnjem desnom spektru.
Zašto Banjaluka ćuti kada gine palestinska djeca?
Zašto nema svijeća za mrtve u Novom Sadu?
Kada je 13. septembra 2024. u Novom Sadu, usljed pada nadstrešnice tokom olujnog nevremena, poginulo 16 ljudi, među njima djeca i mladi – u Banjaluci je vladala tišina.
Nije bilo svijeća. Nije bilo saosjećanja. Nije bilo javne solidarnosti.
Zašto? Jer ti ljudi ne odgovaraju ni jednoj političkoj potrebi vlasti. Nisu Amerikanci, nisu ideološki simboli, nisu korisni za Dodikovu PR mašinu. Njihove smrti su samo civilna tragedija – a to više ne nosi političku vrijednost u javnom prostoru koji je potpuno instrumentalizovan.
Za Palestinsku djecu? Ni riječi.
U posljednjih godinu dana, u Gazi je ubijeno više od 14.000 djece. Niti jedno simbolično okupljanje u Banjaluci, niti jedna svijeća, niti jedan govor na genocid koji traje.
Jer pokazati solidarnost s Palestinom, ili sa civilima u Beogradu, Novom Sadu, Siriji ili Ukrajini, zahtijeva etiku – ne političku kalkulaciju.
A Banjaluka danas?
Banjaluka je grad iz kojeg je između 1992. i 1995. godine, po procjenama međunarodnih organizacija, protjerano više od 70.000 Bošnjaka i Hrvata. Do danas – nijedna gradska vlast nije organizovala ni simboličnu komemoraciju za te ljude.
Ovo paljenje svijeća za Camerona u tom kontekstu izgleda još licemjernije. Jer grad koji ne priznaje vlastite mrtve, ne vidi svoje komšije, ne mari za regionalne tragedije – nema nikakvo moralno pravo da se predstavlja kao “duhovni centar” bilo čega.
Kome ovo šteti?
Ovo šteti i onoj pravoj, ljudskoj Banjaluci. Onom gradu koji je prije rata bio kulturni, multietnički, tolerantni centar. Šteti hiljadama prognanih koji znaju da to više nije njihov grad. A možda još više šteti i sadašnjim građanima, koji su prisiljeni da ćute, da gutaju sramotu, da se prave da ne vide šta im se servira kao "patriotizam", "duhovnost", ili "porodične vrijednosti", dok se u pozadini cementira kulturni mrak.
Da li bi se to desilo da su tu predratni Banjalučani?
Naravno da ne jer Banjaluka kakva je bila prije 1992. godine ne bi palila svijeće za jednog Camerona, a gasila svjetla pred tragedijama u sopstvenoj avliji. To bi bio grad koji bi imao kapaciteta da tuguje univerzalno – i za Palestinu, i za Novi Sad, i za bilo koju nevinu žrtvu – jer su tada njegovi građani imali empatiju, širinu i dostojanstvo.
A danas? Danas vlada tišina. Tišina koja nije mir, nego znak pokornosti. A najopasnija stvar s tišinom je ta što kad jednom postane navika – više niko ne primijeti da je grad ostao bez glasa.
Pitam se kome će se sutra paliti svijeće ako se na ove manipulacije ostaje indolentan? I u čije ime, pita Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
