Politički teatar oko rabinske konferencije – šta krije institucionalna šutnja, poručuje Edin Osmančević, Banjalučanin iz Švedske.

Otkazivanje Evropske konferencije rabina (CER) u Sarajevu otvorilo je više pitanja nego što je zatvorilo, a obraćanje ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića ostavilo je dojam defanzivne, politički stilizirane reakcije, lišene samokritike i konkretnih odgovora.

BiH ima problema sa podkapacitiranim političkim predstavnicima nesposobnim da odgovore na vrela politička pitanja koja se pred njih postavljaju!

Adnan Delić je javni funkcioner, a ne privatni građanin – njegova riječ ima težinu. Ako institucije žele pokazati da BiH jeste evropski orijentisana država, onda i politička odgovornost mora postojati ne samo kada zakon to kaže, nego i kada politička šteta nadmaši političku korist.

Ministar Konaković više puta ponavlja da institucije Bosne i Hercegovine "nisu davale ni povlačile dozvolu za konferenciju". To je tačno u formalnom smislu, ali je istovremeno i izbjegavanje stvarne odgovornosti. Ako je najava međunarodnog događaja sa osjetljivim religijskim i sigurnosnim kontekstom zaista prošla mimo ključnih državnih struktura – to je alarm za ozbiljan institucionalni propust, a ne povod za političku samopohvalu.

Konaković potencira da je informaciju o konferenciji dobio iz e-maila, nekoliko dana prije puta na GLOBSEC, i da su informacije odmah "proslijeđene nadležnima". Ako su informacije bile toliko bitne, zašto nisu uslijedile jasne i javne koordinacione mjere? Gdje je konkretna evidencija institucionalnog angažmana? Umjesto toga, fokus se pomjera na to ko je hotelu Swiss dostavio informaciju da ne može garantovati sigurnost – pokušaj da se uperi prst, ali bez odgovora.

U govoru se koristi historijska uloga Sarajeva u zaštiti Jevreja kao moralni štit protiv trenutnih kritika. To je važan element identiteta Sarajeva, ali njegovo prizivanje u trenutku kada se traže odgovori o aktuelnom sigurnosnom i političkom incidentu, djeluje kao retorička diverzija. Niti historija, niti simbolika ne mogu nadomjestiti nedostatak institucionalnog kapaciteta.

Ministar je najavio razgovore s jevrejskom i palestinskom zajednicom i pozvao vjerske lidere da "preuzmu temu". No, vjerski dijalog dolazi kao refleks, a ne inicijativa. U funkcionalnoj državi, vjerske zajednice dopunjuju – ne zamjenjuju – političku odgovornost i državnu komunikaciju.

Ovo je još jedan slučaj gdje se politički diskurs koristi kao sredstvo za prikrivanje institucionalne slabosti, umjesto da bude alat za njen popravak. Građani BiH – Jevreji, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, ateisti, svi – zaslužuju državu koja zna kako se komunicira, upravlja i štiti povjerenje međunarodne zajednice. Ne državu koja "prosljeđuje mailove", a zatim traži krivca u hotelu.

U ozbiljnoj demokratiji, ostavka ministra Delića bi bila logičan čin. U političkoj realnosti BiH – to je, zasad, još uvijek izuzetak, poručuje Osmančević.