Bosanskohercegovački glumac Enis Bešlagić ponovo je kročio stazama minhenskog groblja gdje je kao sedamnaestogodišnjak zarađivao prve novce. 

Tog mjesta prisjeća se s posebnom emocijom, jer mu je upravo taj period oblikovao pogled na život, ljude i sudbinu.

Ljudskosti nije manjkalo

Rat ga je odveo iz Bosne i Hercegovine, a Njemačka mu je postala privremeni dom. Nije birao poslove – prihvatio je rad na održavanju groblja. Čistio je lišće, pripremao prostor za pogrebe i radio s ljudima koji su nekada imali sve, a onda izgubili u borbi s porocima. Sa njima je dijelio teške smjene, često povlačeći i za druge kako bi izbjegli otkaze.

"Nijemci, radnici iz raznih dijelova svijeta, oni koji su dotaknuli dno – svi su me prihvatili bez obzira na moje ime i porijeklo. Tu sam naučio što znači ljudskost", prisjetio se glumac. Satnica mu je tada bila marku i sedamdeset, ali vrijednost tog iskustva kasnije je pretočio u film Danke Deutschland.

Danas, dok šeta istim putem sa svojim prijateljima, prošlost mu se vraća u mislima. Na istom mjestu gdje je prao blatnjave čizme, sada stvara predstave.

"Ko bi rekao da će me putevi ponovo dovesti ovdje?" rekao je, potvrđujući još jednom da je "sudbina čudo."