Istina ne umire kad se ignoriše – ona umire i kad je niko ne brani.

Piše: EDIN OSMANČEVIĆ (Za Ljudski.ba)

Banjaluka je grad u kome sam rođen, za koga me vežu najljepše uspomene mog odrastanja i mladosti. Nosio sam ga u srcu gdje god sam hodio pa i te davne 1982 godine kada sam ga napustio i otišao na studije a kasnije i radio u Beogradu.

S nestrpljenjem sam čekao vikende kako bi se ukracao u autobus „Laste“ koji je svakog petka u 15 časova polazio za Banjaluku. Sve do 1992 godine kada je grad posve izgubio dušu. Pitao sam se dugo kako i zašto?
Kasnije mi je moj dobri prijatelj, divan čovjek i doajen banjalučkog novinarstva pokojni Mišo Vidović, sa kojim sam često sjedio u bašti hotela „Palas“ u našem gradu pomogao u traženju odgovora. Danas naime u Banjaluci, živi možda 15-20 % njenog domicilnog stanovništva a grad čine ljudi a ne samo njegove građevine.

Zašto u enititetu RS vlada kultura tišine, relativizacije i poricanja?

9 maj , Dan pobjede nad fašizmom, u vrijeme mog odrastanja i moje mladosti, je u Banjaluci slavljen sa velikim pijetetom. U tom nekad sretnom periodu mog života naglašavala se antifašistička borba Narodnooslobodilačke vojske (NOVJ), bratstvo i jedinstvo i bio je integrativni datum koji je predstavljao zajedničku pobjedu svih naroda i narodnosti.
Samo dva dana prije proslave Dana pobjede nad fašizmom 7 maja 2025 godine u Bosni i Hercegovini se simbolično obilježava Dan džamija. U Banjaluci muk! Ni jedna jedina riječ o događajima od 1992. do 1995. godine, kada je u Banjoj Luci i okolini srušeno svih 16 džamija, uključujući i Ferhadiju, remek-djelo osmanske arhitekture iz 1579. Njeno rušenje nije bio "spontani vandalizam", već namjeran čin kulturnog genocida, što su potvrdile i međunarodne organizacije (UNESCO, ICOMOS). Obnova je počela tek godinama kasnije, uz žestok otpor, uključujući napad na povratnike 2001. u kojem je ubijen Murat Badić.

Takođe su oštećene ili srušene i katoličke crkve (npr. franjevački samostan na Petrićevcu).

Pitanje zašto se u Banjoj Luci ne govori o rušenju džamija i crkava tokom rata 1992–1995 i zašto niko nije odgovarao, tiče se duboke institucionalne, političke i društvene blokade suočavanja s prošlošću vrha vlasti RSa, akademskih i „naučnih“ institucija, Radio televizije RS, obrazovnih institucija i Srpske pravoslavne crkve. Iako su ovi zločini počinjeni daleko od ratnih dejstava, vlasti Republike Srpske ih nikada nisu procesuirale, jer bi to značilo priznanje organizovanog etničkog čišćenja. Rušenje džamija i katoličke crkve u Banjoj Luci bio je simbolički čin brisanja bošnjačke i hrvatske prisutnosti. Počinioci su bili ili neidentifikovani "građani", ili lokalne vlasti i vojska, ali nije bilo individualnih suđenja. Time je stvoren pravni vakuum: zločin je bio očigledan, ali niko nije formalno imenovan, pa nema ni suđenja. Djeca u RS se školuju po nastavnim planovima koji ili ignorišu ove događaje, ili ih potpuno prešućuju.
Kolektivna svijest je formirana tako da su Bošnjaci i Hrvati "otišli sami", a džamije su "slučajno srušene" ili u "ratnom metežu". Nema javnih spomenika, obrazovnih sadržaja, niti zvaničnih komemoracija koje bi priznale odgovornost. To ćutanje nije slučajno — to je dio organizovanog i kontinuiranog revizionističkog projekta, u kojem se zločin briše iz kolektivnog pamćenja, a odgovornost prebacuje na "nepoznate pojedince" ili se potpuno negira. Priznati da su džamije i crkve sistematski rušene znači priznati da je RS nastala na etničkom čišćenju. To bi imalo pravne i moralne posljedice, uključujući zahtjeve za reparaciju, suočavanje s ratnim zločinima, i delegitimizaciju ideoloških temelja entiteta.

Zamagljivanje stvarnih zločina iz 1990-ih i učvršćivanje etnonacionalnog identiteta

Danas Banjalukom maršira neki novi takozvani besmrtni puk u čijem stroju je i lik ratnog zločinca Draže Mihajlovića koja su vlasti Republike Srbije rehabitovale 2015 godine a čiji čelnici i poklonici četničke ideologije učestvuju na centralnoj proslavi Dana pobjede u Moskvi. Nakon 1990-ih, u RS-u i Srbiji, četnički pokret je rehabilitovan kao "patriotski" i "antikomunistički", a ne fašistički. Rehabilitacijom Draže i četništva, indirektno se opravdavaju etnički motivisani zločini počinjeni tokom rata u BiH, jer se promoviše ideja da su Srbi "branili svoj narod", baš kao što je to navodno činio Draža. Umjesto univerzalnih vrijednosti antifašizma (sloboda, jednakost, bratstvo), nameće se etnička pripadnost kao ključni identifikator.
U maršu se prešućuju partizani, među kojima su bili i Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Jevreji te se koristi kao instrument da se brane ideologije koje su i same bile duboko fašisoidne.
Marš besmrtnog puka ne predstavlja odavanje počasti žrtvama fašizma, već se radi o zloupotrebi historijskih fakata da bi se opravdala sadašnja ideološka i politička agenda – i to na štetu istine, pravde i pomirenja. U Republici Srpskoj, revizionizam nije marginalna pojava, već ugrađen u politički i kulturni sistem. Ovakav sistemski revizionizam ne samo da guši kulturu sjećanja, već i sprečava bilo kakvo stvarno pomirenje među narodima BiH.
Zaključak
Borba protiv revizionizma je borba za istinu, dostojanstvo i budućnost bez mržnje.
To je borba koja traži hrabrost da se stvari nazovu pravim imenom, ali i strpljenje da se promjene grade korak po korak.

U to ime nema odustajanja!