Danas, više od dvije decenije nakon rata, Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, dom svih njenih građana – bez obzira na nacionalnu ili entitetsku pripadnost.

Ona nije apstraktan okvir, već konkretna politička i društvena realnost koja pripada svima jednako. U tom kontekstu, odbacivanje ili relativizacija te pripadnosti od strane političkih predstavnika djeluje kao negacija same suštine demokratskog poretka.

Opozicija u Republici Srpskoj često se pozicionira kao alternativa vladajućim strukturama, nudeći drugačiji politički pristup i retoriku. Međutim, Vukanovićev istup pokazuje da, kada je riječ o ključnim pitanjima identiteta i odnosa prema državi, razlike možda i nisu tako duboke kako se predstavljaju. Ako politička alternativa ne nudi i alternativnu svijest o državi – onu koja podrazumijeva punu pripadnost i odgovornost prema Bosni i Hercegovini – onda se postavlja pitanje šta ona zapravo mijenja.

Ono što dodatno zabrinjava jeste normalizacija ovakvih stavova. Kada se izjava poput ove prihvati bez ozbiljne kritike unutar političkog miljea iz kojeg dolazi, to ukazuje na širi konsenzus ili barem na nedostatak spremnosti da se suoči s problemom. A problem je suštinski: kako graditi funkcionalnu državu ako njeni politički akteri ne dijele osnovni osjećaj pripadnosti toj istoj državi?

Bosna i Hercegovina je divna zemlja, sastavljena od različitih identiteta, naroda i političkih tradicija. To je njeno blago, koje su svakoj normalnoj državi predstavlja kompetativnu prednost, Upravo zbog toga, državotvorna svijest nije luksuz, već nužnost. Ona ne podrazumijeva negiranje etničkih ili kulturnih veza s drugim državama, već prihvatanje činjenice da je BiH zajednički politički prostor svih njenih građana.

Vukanovićev nastup, stoga, treba posmatrati kao upozorenje. Ne toliko zbog same izjave, koliko zbog onoga što ona razotkriva: duboku krizu identiteta i nedostatak jasne političke vizije unutar opozicije u entitetu RS. Bez suočavanja s tim problemom, teško je očekivati istinsku političku transformaciju – bilo u entitetu, bilo na nivou države.

U konačnici, pitanje nije za koga neko navija. Pitanje je kojoj državi pripada – i da li je spreman da tu pripadnost i odgovornost nosi dosljedno, ne samo formalno, već i suštinski.
Uostalom,zar nije odricanje i negiranje svoje vlastite kuće simptom mentalnog oboljenja, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.