Izjava Siniše Karana da je Ustavni sud BiH “rušilac i grobar države” je ogoljeni manifest vlasti koja opstaje isključivo na sukobu sa zakonom, institucijama i vlastitim građanima. Kada vlast počne Ustavni sud proglašavati neprijateljem, to obično znači samo jedno: zakon joj više nije saveznik!

Ono što Karan pokušava prodati kao “odbranu Republike Srpske” zapravo je odbrana sistema u kojem su institucije privatizovane, a lojalnost partiji važnija od zakona. I tu dolazimo do suštine – razlike između one vlasti u Srbiji i ove u Banjaluci praktično nema. One djeluju koordinisano. Model je isti: kontrola medija, proizvodnja kriza, stalno podgrijavanje straha i, kada zatreba, otvorena ili prikrivena represija prema vlastitim građanima.

U Srbiji gledamo kako vlast tuče i zastrašuje sopstveni narod. U entitetu Republici Srpskoj metode su “sofisticiranije”, ali cilj je identičan – ugušiti svaku kritiku i zadržati apsolutnu kontrolu. Nije važno sredstvo, važno je opstati na vlasti. I još važnije – zaštititi mrežu kriminala i korupcije koja tu vlast održava.

Upravo u tom grmu leži zec! Zato Karan i govori o “stabilnosti” koristeći se jezikom svog gospodara Dodika. Naravno da je sistem stabilan kada je zatvoren, kada nema stvarne opozicije, kada su institucije produžena ruka politike. To nije stabilnost – to je stagnacija pod kontrolom.

Tvrdnje o ekonomskom uspjehu zvuče još ciničnije. Dok vlast barata milijardama i statistikama, realnost je nova zaduženja i povećanje javnog duga, odlazak stanovništva, urušene javne usluge i zavisnost od političke podobnosti. Ako je to uspjeh, onda je to uspjeh za uski krug ljudi bliskih vlasti – ne za građane. Ko ce placati dugove kada gradani odlaze?

Najopasniji segment ove politike je, međutim, sistematsko trovanje javnog prostora. Čak se i pobjeda reprezentacije Bosne i Hercegovine u fudbalu koristi kao alat za manipulaciju. Umjesto da to bude trenutak zajedničkog ponosa, vlasti u RS-u i njima bliski mediji koriste takve događaje da kod običnog čovjeka proizvedu otpor i averziju prema vlastitoj državi. To nije politika – to je bolest i svjesno razaranje društva.

Vlast "uvjerava" građane da im je država neprijatelj je nonsens koji zapravo priznaje da nema šta drugo ponuditi osim straha i podjela.

Veza između vlasti i kriminala više nije ni prikrivena. Ona je očigledna u načinu donošenja odluka, u netransparentnim projektima, u selektivnoj pravdi i u konstantnom napadu na svaku instituciju koja pokušava raditi svoj posao. U takvom sistemu, zakon nije pravilo – nego prepreka koju treba ukloniti.

Zato je Ustavni sud problem. Ne zato što ruši državu, nego zato što podsjeća da država još uvijek postoji. I zato Karan govor je kontinutet poltronskog narativa njegovog gospodara Dodika,

Na čelu manjeg bh. entiteta nalazi se politička struktura koja sve više liči na zatvoreni krug moći, u kojem se mafijaške metode – pritisci, ucjene, kontrola resursa – koriste kao legitimno sredstvo političke borbe. Ne, nije to pretjerivanje, to je realnost koju građani svakodnevno osjećaju.

Karanova izjava nije izolovan incident. Ona je dio šire strategije: delegitimizovati državu, obesmisliti institucije i zadržati vlast po svaku cijenu. Kada nestane prava i odgovornosti, ostaje samo jedno pitanje – ko ima moć.

Građani u tom sistemu nisu ništa drugo nego taoci, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.