Političke poruke iz Evrope nadilaze granice institucija iz kojih dolaze.To su poruke savjesti, upozorenja društvima koja još nisu raskrstila s vlastitom prošlošću i podsjetnik da evropske vrijednosti nisu samo deklaracije na papiru, nego obaveza prema istini, pravdi i ljudskom dostojanstvu.

Evropski odbor regija, savjetodavno tijelo Evropske unije koje okuplja predstavnike regionalnih i lokalnih vlasti, jednoglasno je usvojio rezoluciju kojom osuđuje veličanje presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u Srbiji. Takva poruka ima posebnu političku težinu u trenutku kada Srbija vodi pregovore o članstvu u Evropskoj uniji. Evropski put ne podrazumijeva samo usklađivanje zakona, ekonomskih standarda i institucija. On podrazumijeva i suočavanje s prošlošću, poštovanje sudski utvrđenih činjenica i odbacivanje pokušaja da se ratni zločinci predstavljaju kao nacionalni heroji.

Kakva je to evropska budućnost koja bi se gradila na poricanju zločina? Kakvo je to društvo koje želi pripadati zajednici zasnovanoj na ljudskim pravima, a istovremeno dopušta da se presuđeni zločinci slave, njihove žrtve ponižavaju, a istina relativizira?

Ovo pitanje nije upućeno samo srpskom narodu. Ono je upućeno političkim strukturama, institucijama i javnim glasovima koji imaju odgovornost da razlikuju patriotizam od nacionalizma, a ljubav prema vlastitoj zemlji od potrebe da se zločini počinjeni u njeno ime prešute ili opravdaju. Nijedan narod nije kolektivno kriv, ali nijedno društvo ne može izgraditi zdravu budućnost ako uporno bježi od političke odgovornosti za ono što se dogodilo.

Upravo zato vrijedi se prisjetiti Latinke Perović, historičarke koja je decenijama istraživala srpsku političku misao i demokratske tradicije. Njena istraživanja dovodila su u pitanje pojednostavljene tvrdnje da je Jugoslavija uništila srpsku demokratsku tradiciju i da je komunizam u Srbiju stigao isključivo kao strana okupacija, na ruskim tenkovima. Njena djela podsjećaju da je srpska historija mnogo složenija od mitova kojima se služe nacionalističke politike.

Perović je pripadala rijetkoj vrsti intelektualaca koji su imali hrabrosti da vlastito društvo posmatraju kritički, ne zato što su ga manje voljeli, nego zato što su vjerovali da bez samokritike nema istinskog napretka. Takav odnos prema historiji nije slabost. To je znak političke i moralne zrelosti.

Posebno je značajno njeno razumijevanje Bosne i Hercegovine. Teško je zamisliti stabilan Balkan bez cjelovite Bosne i Hercegovine, ali je jednako teško zamisliti njenu održivu budućnost ako bi bilo čija dominacija zamijenila dogovor slobodnih i ravnopravnih građana.

Upravo se ovdje otvara suštinsko pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine: može li država trajno biti stabilna ako se njena politička sudbina i dalje posmatra kroz etničke teritorije, nacionalne ekskluzivitete i ambicije političkih centara izvan njenih granica?

Moje je uvjerenje da je građanska država Bosne i Hercegovine jedino pravedno i dugoročno održivo rješenje koje može svim njenim građanima garantovati jednaka prava, političku ravnopravnost i dostojanstvo, bez obzira na njihovu nacionalnu, etničku ili vjersku pripadnost. To ne znači negiranje identiteta Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih građana. Naprotiv, znači izgradnju države u kojoj nijedan identitet nije razlog za privilegiju, ali ni osnova za diskriminaciju.

Građanska država ne znači državu jednog naroda, niti podrazumijeva ukidanje kulturnih i nacionalnih posebnosti. Ona znači da izvor političkog legitimiteta moraju biti slobodni građani i njihova jednaka prava, a ne pripadnost etničkoj grupi kao preduslov za politički uticaj. Nacionalni identitet i građanski princip nisu nužno suprotstavljeni. Njihovo usklađivanje predstavlja jedan od ključnih zadataka demokratske Bosne i Hercegovine.

Takav koncept mora biti zasnovan na vladavini prava, zaštiti kolektivnih prava, djelotvornim mehanizmima protiv majorizacije i dosljednoj primjeni evropskih standarda ljudskih prava. Građanska demokratija nije pravo većine da vlada bez ograničenja, nego sistem u kojem su svi građani jednaki pred zakonom, a prava svakog pojedinca i legitimni interesi zajednica zaštićeni ustavom.

Građanska Bosna i Hercegovina ne može biti ostvarena ako se u Beogradu i Zagrebu i dalje bude posmatrala kao prostor na kojem se prelamaju nacionalni projekti susjednih država. Srbija i Hrvatska moraju prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i cjelovitu državu, čiju budućnost određuju njeni građani, a ne političke elite u susjedstvu.

To je zahtjev da poštuju njenu nezavisnost, teritorijalni integritet i pravo njenih građana da sami odlučuju o vlastitom ustavnom uređenju.

Posebno je važno da Hrvatska i Srbija razumiju kako stabilnost Bosne i Hercegovine nije prijetnja njihovim nacionalnim interesima. Naprotiv, stabilna, demokratska i funkcionalna Bosna i Hercegovina u interesu je cijelog regiona. Nijedna država ne može dugoročno graditi vlastitu evropsku budućnost na održavanju političke nestabilnosti svog susjeda.

Cjelovita Bosna i Hercegovina nije prepreka miru na Balkanu. Ona je jedan od njegovih preduslova. Njena suverenost i teritorijalni integritet moraju biti praćeni izgradnjom demokratskih institucija i političkog sistema u kojem nijedna etnička grupa nema pravo da drugima nameće svoju volju. Mir podrazumijeva i odsustvo prijetnji, dominacije, poricanja zločina i stalnog osporavanja prava drugih da postoje kao ravnopravni ljudi i građani.

Zato rezoluciju Evropskog odbora regija treba posmatrati i kao poziv na šire suočavanje s političkom kulturom koja veličanje ratnih zločinaca pretvara u instrument dnevne politike. Takve pojave ne ostaju zatvorene unutar granica Srbije. Njihove posljedice osjećaju se i u Bosni i Hercegovini, naročito kada se ratna retorika koristi za osporavanje državnosti, produbljivanje nepovjerenja i održavanje društva u stanju stalne političke krize.

Promjena neće doći samo porukama iz Brisela. Evropske rezolucije mogu postaviti standarde i poslati jasne poruke, ali odluka da se društvo mijenja mora sazreti i unutar samog društva. Srbija ima ljude koji su decenijama upozoravali na opasnosti nacionalizma, autoritarizma i historijskog revizionizma. Ima intelektualce, novinare, aktiviste i građane koji odbijaju da mržnju prihvate kao patriotizam. Njihov glas ne bi smio biti potisnut bukom onih koji prošlost koriste kako bi izbjegli odgovornost za sadašnjost.

Osjecam kao covjek da ponovo postavim opravdano pitanje: ima li dovoljno političke hrabrosti u Srbiji da se čuje glas razuma? Ima li snage da se prihvati kako priznanje zločina nije poniženje naroda, nego oslobađanje od tereta laži? Da poštovanje žrtava ne ugrožava nacionalni identitet, nego ga čini ljudskijim i dostojanstvenijim?

Ima li političke zrelosti i u Beogradu i u Zagrebu da se prihvati kako Bosna i Hercegovina nije nedovršeni projekat susjednih nacionalnih politika, nego država čiji građani imaju pravo da sami da je izgrade, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.