U političkom smislu Srebrenica je umirala godinama, ništa se ne mijenja osim broja žrtava koje se ukopa u Memorijalnom centru, rekao je u intervjuu za Mrežu Ćamil Duraković, potpredsjednik RS-a. Duraković je govorio i o negatorima genocida, traženju nestalih, strahu za Srebrenicu, ali i o Dodikovom rezervnom sastavu policije i moći koju je pokazao prema državnim pravosudnim institucijama.
Srebrenica je tema u danima pred i na sami 11. juli, gdje su ostali dani u godini i kako čuvamo najosjetljiviju ranu domovine? Grad bez perspektive, prazan i tužan - nekada 37.000 stanovnika, danas manje od 5.000. Jedina promjena - broj žrtava koji se ukopa u Memorijalnom centru.
„Bojim se da smo u suštini mi samo svjedoci da se ustvari ništa ne mijenja, osim broj žrtava koji se ukopa u Memorijalnom centru. Taj je broj svake godine od svih ovih godišnjica koje su bile rastao. Nekad manje, nekad više. Nažalost, kako vrijeme protiče sve je manje onih koji su identifikovani i spremni za ukop“, započeo je Ćamil Duraković, potpredsjednik RS-a.
Dalje kaže kako je Srebrenica u političkom smislu „umirala godinama“, te kako je žalosno što uprkos svoj pažnji grad nije učinjen boljim mjestom za život.
Duraković kaže: „Minimum ljudskog odnosa prema nama nije ispoštovan. Svi su brižni, pažljivi, posebno u ovim danima. Svi su fokusirani na Srebrenicu. Puno je bilo i obećanja, silni govori, na 11. juli i u danima pred 11. juli. A nama je život tamo i drugih dana poslije 11. jula i to je ono na što smo najviše i ukazivali“.
Usvojena Rezolucija o genocidu daje svoje rezultate, kaže Duraković, pojašnjavajući mnogo veći nivo obilježavanja i organiziranja događaja posvećenim 30. godišnjici genocida u Srebrenici, posebno na međunarodnom planu, ističe on.
Rezolucija je pravi put, a ono što nedostaje jeste obrazovna nota, gdje će se genocid uvrstiti u nastavne planove i silabuse, kako bi se istini podučavalo u obrazovnim institucijama.
„Mislim da bi trebalo ići u tom pravcu gdje će se izučavati, a ne samo pominjati u smislu da se desilo. Svi mi znamo da se desilo. To je historijska činjenica, svi znamo datum, ali da se o tome uče buduće generacije kako u osnovnim, srednjim školama, tako i na fakultetima. Mislim da to trebamo riješiti, jer ovdje nije upitno šta će reći Dodik, kako se često mi branimo. Dakle, mi to možemo uraditi bez bilo koga, jer oni to negiraju i kroz sistem i kroz obrazovanje“, poručio je Duraković.
Negiranje je posljednja faza genocida i upravo ono što se dešava u Bosni i Hercegovini. Rijetki javno i direktno govore o genocidu i priznaju da se desio. Veliki je broj onih koji šute, ne smiju reći, interesi im ne dozvoljavaju ili javno negiraju. „Vidite i politiku, pa i građane dobrim dijelom“, kaže Duraković, „to je jedan ogroman broj naroda koji se nije distancirao od ratnih zločinaca“ i „to je jako opasno za sve nas, za normalna civilizovana društva“.
Za negiranje postoji zakon – postoji kazna. Zašto se zakon ne primjenjuje, Duraković je kazao: „Riječ je o tužilaštvu koje, očito, ima ozbiljan uticaj politike unutar sebe. Dakle, mi još uvijek nismo, evo, i toliko godina nakon svega izgradili jaku snažnu pravnu državu u kojoj bi pravosuđe bilo nezavisno i radilo po zakonima i po onome kako bi trebalo i kako se u normalnim zemljama i dešava. Nažalost, vi ovdje vidite jednu nemoć i to je razlog“.
Govoreći o pravosuđu, te bjeguncu koji više nije bjegunac, nameće se i pitanje novih ideja Milorada Dodika. Na pitanje čemu će služiti rezervni sastav policije, te koga će štiti, a koga progoniti, Duraković je rekao: „Provođenju njegovih ideja. Prvo, policija Republike Srpske nije kapacitirana ni u ovome što trenutno ima. Dakle, niti je opremljena, niti je sposobna u toj mjeri. Da je on unapređivao postojeću policiju, da ne kasne tim ljudima plate i tako dalje - ovim proširenjem, očito je to njegova poruka da on sada stvara veći broj oružanih formacija. Mislim da je to jedna promašena priča u kojoj će posao dobiti određeni ljudi koji možda nisu mogli da se nekako uokvire u sistem. Da li će on sa tim rezervnim sastavom moći da provede svoju ideju, ja ne vjerujem. Jer, očito, on vidi da nema gdje nazad“.
Oko 1100 Srebreničana se još uvijek traži, a oko 8000 žrtava u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ekshumacija nema, jer nema informacija. Kako kaže Duraković, radi se o „složenom zločinu u kojem je učestvovao sistem“.
„Informacija nema, kao ni civilizacijske zrelosti. To je poraz za tih 8000 ljudi koji se traže, uključujući sve žrtve, i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake i ostale. Mislim da je minimum civilizacijske vrijednosti da jedni drugima bar to kažemo. Eto, time bi poručili da smo nekako spremni koračati naprijed zajedno kao druga civilizovana društva. Na ovaj način, da još uvijek znaju informacije, a da ne govore, mislim da to govori upravo o tom negiranju, prikrivanju i sve ono što rade svakako s druge strane“, zaključio je Duraković.
Srebrenica, ali i druge povratničke općine, trebaju institucionalnu podršku i razumijevanje, koje činjenično izostaje. Srebrenica nisu dani jula, Srebrenica je mjesto velike bosanskohercegovačke rane, ali i mjesto gdje ljudi danas trebaju živjeti i oživjeti grad koji je nekad itekako bio prisutan i dinamičan. Rješenje je u bitnosti i postavljanju ljudi na prvo mjesto, zaključuje Ćamil Duraković. Kaže da „dok čovjek ne bude na prvom mjestu, prije inata, nema napretka“.
Intervju je završio emotivnim tonom i riječima: „Mene je strah za Srebrenicu, da ona na ovakav način neće preživjeti ni za koga, ni za Srbe, ni za Bošnjake, ni za ostale koji tamo žive“, osvrćući se tako na loše uslove života, otpuštanje radnika iz firmi, te zapostavljanje osnovnih ljudskih potreba i prava.
