Kultura

GLAS RAZUMA IZ SRBIJE: Kada je u Trebinju ubijen Srđan Aleksić odmah su proširili priču

Stefan Simić, beogradski pisac, prisjetio se davne 1993. godine i vremena kada je u Trebinju ubijen Srđan Aleksić.

-Kada je ubijen Srđan Aleksić, u Trebinju 1993.,

Vučići i Vučićevići tog vremena odmah su pustili priču.

Da je švercer, izdajnik, kriminalac, i kako to već ide.

A on je samo branio prijatelja Bošnjaka.

Nisu govorili da je bio umetnik, sportista, osvajač medalja.

Nisu govorili da je bio drag mladić, dobar čovek.

Srđan je u tom trenutku imao 27 godina.

Kasnije,

Kako je vreme prolazilo,

Pročule su se priče o njegovoj dobroti, talentu, humanosti.

I, odjednom, imali smo dva Srđana Aleksića.

Jednog, koga je nacionalistička propaganda stvorila.

Koji je morao da bude sve najgore,

Da bi se opravdalo ubistvo.

I onog realnog,

Koji je samo vršio ljudsku dužnost.

Kako je njegov otac Rade rekao na sahrani.

Srđan nije preminuo odmah,

Nego tek nakon šest dana,

Od posledica batinjanja.

Nije ga ubio metak.

Nije ga ubila zalutala granata.

Nije mina, nije snajper.

Ubile su ga mržnja, nasilje i podele.

I danas je isto.

Svako ko brani ljude i ljudskost, odmah postaje meta.

Odmah se lepe etikete,

O ljudima o kojima šira javnost malo zna.

Tek kasnije, kada ih nema,

Saznamo kakvi su zaista bili.

Srđana je mnogo.

Posebno bole sudbine onih koji tiho umiru.

Nisu prebijeni do smrti,

Ali su maltretirani na druge načine.

To su tihi heroji,

Koji ne žive propagandu, nego ljubav.

I ako im se nešto desi, prvo čujemo sve najgore.

A onda, kasnije, polako,

Kada se ljudi oslobode straha,

Ispliva ono pravo.

Srđan nije stradao da bi bio heroj.

Zato je i postao.

Jer je bio spreman na žrtvu.

Braneći čoveka.

Kao i mnogi Srđani Aleksići danas.

Prepoznajem ih u studentima,

I u svim ljudima koji ne odustaju.

Kad god pomislim na Srđana,

Pomislim i na njih, zaključio je Simić.

Povezani članci