U vremenu kada se “istok” često prikazuje samo kroz prizmu političkih sukoba, zatvorenosti i ratnih razaranja, jedan Bosanac odlučio je razbiti predrasude – kamerom, riječju i vlastitim koracima. 

Profesor, novinar i putopisac Edib Kadić, krenuo je u izuzetnu avanturu – na putovanje dugo 83 dana, od Sarajeva do srca Azije, u društvu osobe kojoj najviše vjeruje – svoje majke Behije.

Majka, 72-godišnja bivša montažerka dokumentarnih filmova, i sin – putopisac sa misijom – zajedno su prošli Iran, Afganistan, Uzbekistan, Tadžikistan i Kirgistan, snimajući, bilježeći i svjedočeći svakodnevnom životu naroda o kojima većina nas zna tek ono što pročita u vijestima. A najčešće ni to nije tačno.

Prije nekoliko godina, Edib Kadić otisnuo se na rutu poznatu pod imenom Put svile. Cilj je bio jasan: stvoriti prvi bh. putopis s te drevne trgovačke rute, ali ne samo da bi se prikazali pejzaži i spomenici, nego i da se dokumentuje život, ljudskost i gostoprimstvo naroda koje rijetko ko ima priliku upoznati izbliza. Prošli su kroz Tursku i Gruziju i Uzbekistan.

Nakon dvije godine, nije mogao odoljeti zovu putovanja, pa je opet 9. aprila ove godine krenuo na drugo putovanje, ovoga puta cilj je bio Iran, Afganistan, Tadžikistan, ali i Uzbekistan i Kirgistan. U Iranu su boravili više od 40 dana. Iran je, kako Kadić kaže, “ogroman kao Evropa, a znamo o njemu manje nego o nekim manjim gradovima u BiH”. Upoznali su Teheran, Alamut, Isfahan, Jazd, Širaz, pa čak čamcem prošli kroz podzemne pećine Ali Sadr – mrežu prirodnih tunela u dubini zemlje.

Nakon Irana, otisnuli su se u Afganistan – zemlju koja za mnoge simbolizira rat, siromaštvo i neslobodu. No Kadić donosi drukčiju priču.

- U životu sam upoznao možda tri Afganistanca. Sve ostalo što znamo o toj zemlji su politički narativi i stereotipi - kaže Kadić u intervjuu za Fenu.

Putovali su kroz Herat, Kandahar, Kabul, Panjšir, Bamjan, sve do Mezari Šerifa i Belha – rodnog mjesta Mevlane Rumija. Iako su sigurnosni izazovi stalna briga (kamera može značiti špijunažu, žene se ne smiju snimati, a dozvole su obavezne), nigdje nisu naišli na neprijateljstvo.

- Ljudi su nas zvali ‘majka’ i ‘brat’. Niko me nije ni ružno pogledao – navodi on.

Kao što Kadić svjedoči, u Afganistanu postoji ogroman zazor prema kamerama i strancima – iz razumljivih razloga. Istovremeno, gostoprimstvo, dostojanstvo i toplina ljudi iznenade svakog ko zakorači izvan uobičajenih ruta.

Jedan afganistanski trgovac u Heratu im je čak sašio tradicionalnu nošnju, želeći da se “ne ističu” i da se osjećaju kao domaći. “Prvo odijelo koje mi je neko krojio po mjeri”, prisjeća se Kadić.

Putujući s majkom, imao je priliku svjedočiti i odnosu prema ženama. Dok djevojčice uglavnom ne idu u školu nakon šestog razreda, žene u domovima često imaju ključnu ulogu. Porodica je svetinja, a razvod je skoro pa nepostojeći.

Na privatnim zabavama, iza visokih zidova, Kadićeva majka prisustvovala je zarukama kakve nije nikada vidjela – zlatom okićene žene, haljine ukrašene zlatnim nitima, sjaj luksuza usred jedne od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Nakon Uzbekistana, gdje su Kurban-bajram dočekali u Buhari, put ih je odveo u Tadžikistan – zemlju o kojoj, kako Kadić kaže, “kao da niko nema nikakvu vijest, ni pozitivnu, ni negativnu”.

Ali, upravo tamo su doživjeli jedno od najvećih iznenađenja: ljude toliko blage, otvorene i prijemčive, da su premašili i najtoplije uspomene s Balkana.

- Volio bih reći da smo mi najgostoljubiviji narod na svijetu. Ali poslije Tadžikistana, više nisam siguran – govori Kadić.

Kroz četiri zemlje, desetine gradova, stotine susreta – ono što ostaje jeste uvjerenje u dobrotu većine ljudi.

-  99,9 posto ljudi na ovom svijetu su dobri. Samo jedan mali postotak je loš. I zaista morate imati nesreću da baš na njega naiđete – ističe Kadić.

Ako bi iz mora doživljaja kroz Iran, Afganistan, Uzbekistan, Tajikistan i Kirgistan morao izvući ono što ga je najdublje dotaklo, Edib kaže da bi to bila Vahanska dolina i Pamir – srce Tadžikistana, svijet zaboravljen od modernog doba.

Na 4.500 metara nadmorske visine, u hladnoći od minus 50, bez interneta, struje, signala – ali s ljudima koji znaju da slušaju priče i koji još uvijek pamte mit o Ademu i Havi spuštenima baš tu – utemeljen je jedan od najdubljih susreta s ljudskošću i poviješću.

Originalni naziv za Tadžikistance po kojem su oni poznati je Ari, Arijevci.

- Upravo sam na Pamiru, uspio pronaći ljude izrazito plavih očiju i izrazito plave kose. I to mi je bilo fascinantno. Inače, Tadžikistan još zovu krov svijeta, „tadž“. I nije slučajno da ga tako zovu - kaže.

U afganistanskom Kandaharu, gdje strah obično prethodi svakom koraku, susret s Talibanima završava uz čaj, razgovor na arapskom i iznenađenje da Evropljanin zna njihovu tradiciju.

- U Kandahar sam došao sa predrasudama, ali i sa izrazitim strahom da ću tu izgubiti glavu. Međutim, nakon dva dana boravka u Kandaharu, vidio sam da je to možda i najljepši dio koji sam do tada posjetio u Afganistanu definitivno - prisjeća se Kadić.

Fotografisao je mauzolej u kojem se čuva ogrtač, džube Božijeg poslanika Muhammeda a.s., što mu je bio znak da oni imaju poseban odnos prema islamskoj kulturi i civilizaciji. Inače, njihov mezheb je Hanefijski.

- Posjetio sam i Belh, rodnu kuću Hazreti Mevlane, a osjećaj je kao da stojite na izvoru svjetskog pjesništva - ističe Kadić.

Putopis Ediba Kadića, nije priča o egzotici i turističkim atrakcijama - to je priča o snažnoj vezi između majke i sina, o empatičnom posmatraču koji ide s poštovanjem među tuđe kulture, i o snazi riječi i slike da promijene ono što mislimo da znamo.

Kroz ovo putovanje, snimili su veliki broj video-materijala i fotografija. Planiraju se dokumentarni serijal i putopis koji će, kako je Kadić najavio, uskoro biti dostupan javnosti.

Kadić u intervju za Fenu zaključuje, "ako nas putopis može naučiti nečemu, onda je to da svijet nije ono što o njemu čitamo u vijestima, već ono što doživimo – ako smo dovoljno hrabri da zakoračimo".

Svoja iskustva prenosi učenicima u osnovnim školama Kantona Sarajevo, povezujući historiju, geografiju i čovječnost – iz prve ruke.