Envera Selimović, ugledna bosanskohercegovačka novinarka, upozorava na stanje u društvu i zanemarivanje ozbiljnog problema o kojem se ne priča u javnosti.

-Razlika s talibanskim pristupom nije nužno u ideji samoj, nego prije svega u tempu kojim se nova stvarnost normalizira, koliko se već otišlo daleko u bosanskim budžacima i dokle se planira stići.

Pet godina talibanske tamnice za žene. Ima li tu štogod o čemu muškarci čak i u Bosni sanjaju.

Sve počinje osmijehom. Djevojčici od tri ili četiri godine stave bijelu maramu, kažu joj da je lijepa, fotografišu je i podijele sliku. U tom trenutku marama je još samo ukras, gotovo igra, znak da pripada porodici i zajednici koja je ohrabruje komentarima „vidi kako je skromna“, „kako je divna“. Kasnije je postupno uče da je to nešto za šta će biti nagrađene jer to „odrasla u vjeri“ je za „dobre curice“. Tada prvi put i one same izgovore "hidžab je moj izbor" http://skr.rs/zESj a kasnije nerijetko ostaju u uvjerenju da su to svojevoljno izabrale, još dok su jedva progovorile.

A sve to daleko je od bezazlenosti bijelih marama. U Afganistanu, kada su tačno prije pet godina talibani preuzeli vlast, žene su počele nestajati iz javnog života. Prvo je stradalo obrazovanje. Djevojčice mogu u školu samo do dvanaeste godine, ako ih prije toga ne udaju. UNESCO procjenjuje da je oko 2,4 miliona adolescentnih djevojčica isključeno iz daljnjeg obrazovanja.

Nakon toga i ostala vrata se zatvaraju: ne smiju raditi, ne smiju ulaziti u parkove, ne smiju putovati bez muškog pratitelja, ne smiju govoriti glasno niti se smijati, ne smiju se kretati izvan kuće bez muškarca, mahrema koji ih „čuva“. Ministarstvo za ženska pitanja ukinuto je i zamijenjeno Ministarstvom za poticanje vrline i sprječavanje porok. Zaposleno je 3000 policajaca koji patroliraju i kontrolišu "stanje morala".

Prostor za samostalan život, brak i razvod ženama se dodatno suzio propisima donijetim prije tri mjeseca. Prema tom dekretu legalizira se prostor za dječje brakove a dodatno otežava mogućnost da takve brakove ikada napuste. Žene mogu tražiti sudsku rastavu, ali moraju prolaziti kroz složene i restriktivne sudske postupke u kojima odlučuju opet muškarci.

Ženama u BiH, koje su svoja prava i slobode počele možda i previše olako uzimati zdravo za gotovo, čini se da će uvijek moći voziti bicikl ili auto, koristiti kreditnu karticu, trošiti svoje pare, planinariti, plivati, otići u restoran i platiti svoj ručak, putovati s vlastitim pasošem, podnijeti zahtjev za razvod i razvesti se. Ali ne shvataju da se upravo sada, tu oko nas, odgajaju generacije dječaka i mladića koje uče da se ženina vrijednost mjeri poslušnošću, odjećom i odnosom prema muškarcu i da povratak na staro http://skr.rs/zESr i nije nemoguć.

Zato je Afganistan samo naizgled nepremostivo dalek. Od ohrabrenja „kako je slatka i skromna“, da se što više djevojčica pokrije, vrlo brzo se stiže do nepisanih pravila šta je „pristojna“, a šta žena koju „niko ne bi trebao oženiti“, sve do ranih i privremenih brakova koje država „ne vidi“, pa žena i nema nikakva prava iako živi u formalno sekularnoj državi. U međuvremenu teče romantiziranje vraćanja u kuću "žene, kraljice, majke". Kada se steknu uvjeti, sve bi bilo poduprto šerijatskim zakonima.

U Bosni još sve ostaje samo govor, predavanje, savjetovanje, tribine. Ništa nije zakonski regulisano, ali se živi u nekom paralelnom svijetu. Rad nekih od javno najpoznatijih imena tih krugova, koja imaju nevjerovatan broj poštovalaca i pratilaca na društvenim mrežama, tek je vrh ledenog brijega. Razlika s talibanskim pristupom nije nužno u ideji samoj. Razika je prije svega u načinu, pristupu i tempu kojim se nova stvarnost normalizira. Ostaje pitanje koliko se u bosanskim budžacima već otišlo u tom pravcu i dokle se planira stići.

Sjeme je posijano, poručila je Selimović.