I 33 godine poslije bijelih traka u Prijedoru svojevrstan aparthejd još je na snazi, a aktivisti upozoravaju na poruku koju iz toga moramo izvući.

U zločinima koji su devedesetih počinjeni u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece. Oko 30.000 Prijedorčana prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Prijedorskim nesrbima je iz Kriznog štaba naređeno da u “znak odanosti” okače bijelu plahtu na kuću i nose bijele trake oko ruke kako bi ih se moglo identifikovati.

Dehumanizacija - biti viđen i tretiran kao manje nego čovjek, kao štetočina, kao strano tijelo, jedan je od najstrašnijih socioloških fenomena. To jeste bedem na kojem počiva svaki zločin iz mržnje, svaki pogrom i svaki genocid. Prijedorske bijele trake služe da nas podsjete na taj civilizacijski sunovrat.

Dok se priprema za još jedan Dan bijelih traka, Edin Ramulić, prijedorski novinar, aktivista i bivši logoraš iznova se suočava sa ovom tematikom.

- Još je dehumanizacija možda i najveći problem koji imamo u BiH... To nije nešto što je prestalo sa ratom, upozorava.

Zabrinut je jer u bh. društvu prepoznaje već viđene šablone. U teoriji, svaki narod ima kapacitet za ovakvo nešto. To je zamka na koju se mora upozoravati.

- Mi to prepoznajemo kao nacionalizam, ali njegova osnovna manifestacija je da se onoga drugog dehumanizuje... Ne samo da mu se oduzima ljudskost nego ga se pretvara u “gamad” koju treba “riješiti”, ističe Ramulić.

Sve kreće od “malih stvari” i nerazriješenih pitanja. U srcu svega leži jedna od najjačih emocija – strah.

Prijedor je grad u kojem su Srbi proživjeli velike strahote u Drugom svjetskom ratu i sjećanje na NDH je i dalje svježe, jer je riječ o regiji ponosnoj na antifašističko naslijeđe. Spoj uloge žrtve i želje za osvetom je doveo do toga da se cijela grupa ljudi sroza na nivo niži od životinje.

- To je bio osnovni motiv da neko povuče obarač, pa i da puca u ženu, puca u dijete... U osnovi svega je upravo ta dehumanizacija, kaže Ramulić i opisuje situacije u kojima su ljudi ubijali vlasnika i onda puštali njegove krave da ne bude žedne ili odvezivali psa.

Odlučne u poruci koju šalju, aktiviste poput Edina Ramulića nije strah kročiti u javnost, čak ni u gradu koji je sve puniji vojnih spomenika i nacionalističkih murala. Porodice ubijene djece se još bore za spomenik, ali ih vlasti godinama ignorišu. To pridonosi atmosferi aparthejda.

- Gradonačelnik i cijela struktura stoje iza toga. To kod svih nesrba ostavlja prostor da misle da još nisu dovoljno ljudi u svom gradu, da se njihova žrtva ne priznaje i da su strano tijelo, dodaje.

U borbi protiv dehumanizacije, iznimno važnim smatra ne upasti u zamku uzvraćanja istom mjerom. Sam slogan Dana bijelih traka je “Budimo ljudi”.

- Oni koji su dehumanizirali druge u ratu, dehumanizirali su i sami sebe zbog nečovječnog postupanja, to su oni koji su podstrekavali, naređivali i izvršavali zločine i teška kršenja ljudskih prava... I njih treba humanizirati kroz utvrđivanje odgovornosti jer, sve dok ih smatramo čudovištima, sami učestvujemo u dehumanizaciji njih i njihovih porodica, ali i cijele zajednice iz koje dolaze, odlučan je Ramulić.

Zaključuje da je ključni odgovor na dehumanizaciju - humanizacija, da svakog vrednujemo kao čovjeka, kao ljudsko biće.