Može li državna sahrana Ratka Mladića postati nova činjenica u preispitivanju odgovornosti Srbije za rat, agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini?

Ratko Mladić nije samo bivši general Vojske Republike Srpske. On je pravosnažno osuđen pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Zato njegovo ispraćanje uz državne i vojne počasti nije neutralan protokolarni čin. To je politička odluka države sa vrlo jasnim stavom— kao takva šalje jasnu poruku Bosni i Hercegovini, žrtvama genocida, ali i međunarodnoj zajednici.

Poruka je brutalno jednostavna: čovjek kojeg je međunarodni sud pravosnažno osudio za genocid ne tretira se u Srbiji kao osuđeni ratni zločinac, već kao figura kojoj se iskazuje državno priznanje i čast.

To nije samo pitanje odnosa prema prošlosti već je to istovremeno pitanje institucionalnog odnosa Republike Srbije prema pravosnažnim presudama međunarodnih sudova i prema vlastitoj historijskoj ulozi u ratovima devedesetih.

Može li država istovremeno tvrditi da poštuje međunarodno pravo, a odavati državne počasti čovjeku pravosnažno osuđenom za genocid?

Ako Srbija danas odaje državne počasti Ratku Mladiću, ona time ne daje priznanje samo jednom bivšem generalu. Ona simbolički afirmira i političko-vojni sistem kojem je Mladić pripadao i čije su strukture bile povezane sa Srbijom tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Upravo zato ovaj čin ima šire značenje.

On se može posmatrati kao indirektna politička potvrda da Srbija i danas Mladićevu ratnu ulogu ne posmatra kao potpuno odvojenu od vlastitih državnih i nacionalnih interesa tog vremena. Ako država nekoga pravosnažno osuđenog za genocid javno uzdiže u simboličku kategoriju nacionalnog heroja, ona istovremeno preuzima dio političkog nasljeđa koje taj čovjek predstavlja.

To, naravno, nije formalno pravno priznanje agresije ili međunarodnopravne odgovornosti Srbije. Ali jeste činjenica koja može imati ozbiljnu političku i dokaznu težinu kada se posmatra zajedno s drugim dokazima o povezanosti Srbije s ratnim strukturama u Bosni i Hercegovini.

Drugim riječima: Srbija možda ne izgovara riječ „odgovornost“, ali državnim odnosom prema Mladiću pokazuje da se nije u potpunosti distancirala od političkog i vojnog nasljeđa koje je proizvelo rat i najteže zločine u Bosni i Hercegovini.

Međunarodni sud pravde je 2007. godine utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Istovremeno je utvrdio da je Srbija prekršila svoju međunarodnu obavezu da spriječi genocid, kao i obavezu da u potpunosti sarađuje s Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, uključujući u vezi s Ratkom Mladićem.

Gotovo dvije decenije kasnije, Srbija državnim počastima ispraća upravo ratnog zločinca Mladića . Međunarodna zajednica mora takođe reagovati. Ako pravosnažna presuda za genocid može biti politički relativizirana državnim počastima bez jasne reakcije međunarodnih institucija, onda se potkopava autoritet međunarodnog prava i sam smisao međunarodne pravde.

Sama sahrana nije dokaz agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu niti sama po sebi može uspostaviti međunarodnopravnu odgovornost države. Ali nije ni pravno, politički ni historijski beznačajna.

U eventualnom budućem pravnom postupku Bosne i Hercegovine ovaj čin može biti dokumentovan i analiziran kao nova činjenica u širem dokaznom kontekstu odnosa Srbije prema političkom, vojnom i institucionalnom nasljeđu rata u Bosni i Hercegovini.

Njegova dokazna vrijednost ne proizlazi iz same sahrane, već iz njenog odnosa prema drugim činjenicama i dokazima: političkim vezama, vojnoj saradnji, finansiranju, komandnim strukturama, institucionalnoj povezanosti i odnosu Beograda prema strukturama bosanskih Srba tokom rata.

U međunarodnom pravu činjenice se ne posmatraju izolovano. Njihov značaj može proizlaziti iz njihovog mjesta u ukupnom lancu dokaza.

Bosna i Hercegovina ovu odluku ne bi smjela tretirati samo kao političku provokaciju. Trebala bi je dokumentovati, pravno analizirati i sačuvati u ukupnom dokaznom materijalu o odnosima Srbije i ratnih struktura bosanskih Srba.Pitanje više nije samo šta Srbija misli o Mladiću. Pitanje je šta Srbija ovim činom govori o vlastitom odnosu prema ratu, agresiji, genocidu i ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini.

Ako je Ratko Mladić, prema pravosnažnoj presudi međunarodnog suda, odgovoran za genocid i druge najteže međunarodne zločine, na osnovu čega ga država ispraća uz počasti koje simbolički pripadaju državnicima, vojnim velikanima i nacionalnim herojima?

To je pitanje koje nadilazi jednu sahranu. Državno veličanje osuđenog ratnog zločinca doprinosi normalizaciji i rehabilitaciji političkog i vojnog nasljeđa koje je međunarodni sud osudio. Time se ne mijenja pravna snaga presude, ali se pokušava promijeniti njeno društveno i političko značenje.

Upravo je to jedna od najopasnijih formi revizionizma: ne negirati presudu direktno, nego rehabilitovati čovjeka koji je njome osuđen i time posredno rehabilitovati politički projekat kojem je pripadao.

Tu se ponovo otvara i pitanje odgovornosti Srbije. Ako Srbija danas državnim autoritetom veliča Ratka Mladića, ona istovremeno pokazuje da nije spremna jasno raskinuti s političkim i vojnim nasljeđem kojem je Mladić pripadao. U političkom smislu, to predstavlja indirektnu potvrdu vlastite povezanosti s tim nasljeđem i odbijanje potpunog historijskog i moralnog distanciranja od njega.

Za Bosnu i Hercegovinu to mora biti upozorenje ali i dokaz kontinuiteta historijskog revizionizma i negiranja genocida i ratnih zlocina u BiH Srbije prema osuđenim akterima rata. Sahrana Ratka Mladića uz sve drzavne počasti treba biti dokumentovana i stavljena u kontekst ukupnog dokaznog materijala za njenu odgovornost u događajima iz 90-ih.

Sahrana Ratka Mladića zato nije samo pitanje načina na koji će biti ispraćen jedan osuđeni general. Ona je test Srbije.

Da li Srbija prihvata presude međunarodnih sudova ili ih prihvata samo kada joj politički odgovaraju, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.

Da li je spremna jasno priznati karakter zločina za koje je Mladić pravosnažno osuđen?

I konačno — da li je Srbija svjesna da državnim veličanjem Mladića ne rehabilituje samo jednog čovjeka, već indirektno reafirmira i vlastitu povezanost s političkim i vojnim projektom koji je iza sebe ostavio genocid, etničko protjerivanje i hiljade ubijenih i protjeranih građana Bosne i Hercegovine?

Država Srbija odavanjem počast čovjeku pravosnažno osuđenom za genocid, govori puno o sebi, o svojoj prošlosti i o tome koliko je spremna preuzeti odgovornost za nasljeđe rata koje još uvijek nije do kraja raskrstila.

Upravo je ovakav odnos državnog rukovodstva Srbije razlog zbog čega se obistinjuje kletva bivšeg premijera SFRJ Ante Markovića da će Balkan "zablude plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi".