Zarobljena država: Politička kriza u BiH između hegemonije susjeda i indiferentnosti međunarodne zajednice.

Građani BiH, bez obzira na etničku pripadnost, moraju odlučiti: žele li živjeti kao podanici sistema koji ih koristi, dijeli i osiromašuje — ili će se uspraviti kao građani, tražiti jednakost, pravdu i funkcionalnu državu?

Promjena neće doći iz Beograda, Zagreba ili Brisela. Ona počinje ispred općine, na lokalnim izborima, u javnom prostoru, na društvenim mrežama, u razgovorima u tramvaju i školama. Niko ne dolazi da nas spasi, poručuje Edin Osmančević, Banjalučanin iz Švedske.

Tišina je oružje vlasti. Glas je oružje naroda.

Bosna i Hercegovina već skoro tri decenije funkcioniše kao prividna država — politički labirint čija je suština zarobljena u Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji je zaustavio rat, ali uspostavio disfunkcionalan sistem. U tom sistemu ključni akteri nisu građani, već etničke elite, susjedne države i često inertna međunarodna zajednica. Danas, BiH nije samo zemlja političke krize, već i dubokog društvenog beznađa.

Negativna uloga Srbije i Hrvatske:
hegemonija pod plaštom brige za sunarodnike!

Srbija i Hrvatska nominalno su garanti Dejtonskog sporazuma, ali su u praksi postale njegovi najuporniji manipulatori. Beograd, kroz političke strukture Republike Srpske, otvoreno podržava secesionističku politiku Milorada Dodika, uključujući prijetnje otcjepljenjem, ignorisanje državnih institucija i negiranje genocida u Srebrenici. Srbija ovu politiku ne samo da toleriše, već i logistički i politički podupire – od medijske podrške do koordinacije bezbjednosnih službi.

S druge strane, Hrvatska kroz HDZ BiH godinama forsira etnički ekskluzivan princip "legitimnog predstavljanja", gurajući političku agendu koja efektivno cementira etničku podjelu i minimizira demokratski glas građana koji se ne uklapaju u tu shemu. Hrvatski zvaničnici u EU lobiraju za ustavne promjene koje bi privilegovale Hrvate kao "konstitutivni narod", umjesto da zagovaraju građansku jednakost. Tako se zapravo ruši osnovna pretpostavka demokratskog društva — da svaki čovjek vrijedi jednako, bez obzira na etničku pripadnost.

Međunarodna zajednica: arhitekt sistema koji ne funkcioniše!

Međunarodna zajednica, a posebno Evropska unija i visoki predstavnici, snose ključnu odgovornost za sadašnju situaciju. Nakon 1995. godine, međunarodni akteri su se uglavnom zadovoljili "zamrznutim mirom", bez strategije za demokratizaciju i funkcionalizaciju države. Nametanje tehničkih reformi, bez podrške za suštinsku promjenu ustava, samo je dodatno učvrstilo postojeće etničke barijere.

Visoki predstavnici su često pokazivali neodlučnost ili selektivnost u upotrebi svojih ovlaštenja — na primjer, kažnjavali su bošnjačke političare za manje prekršaje, dok su ignorisali otvorene prijetnje državnom integritetu iz Banje Luke ili etničku diskriminaciju iz zapadnog Mostara.

EU i SAD često govore o "evropskom putu BiH", ali istovremeno tolerišu političare koji se protive osnovnim principima demokratije. Tako šalju poruku da se korupcija, etnonacionalizam i blokade mogu isplatiti — ako ste dovoljno veliki problem za Zapad da vas se ne žele zamjeriti!

Zašto narod šuti? Između umora, straha i gubitka vjere
Građani BiH šute jer su decenijama sistematski demoralizovani. Oni koji su preživjeli rat nose traume i naučeni strah. Oni koji su odrasli poslije rata nisu doživjeli državu kao nešto svoje — već kao otuđeni birokratski aparat u kojem se sve odlučuje "odozgo".

Sistem je konstruisan tako da obeshrabruje individualnu inicijativu. Građani su pretvoreni u klijente etničkih partija, gdje zaposlenje, obrazovanje, pa čak i liječenje, zavise o političkoj podobnosti. Nezavisni intelektualci i aktivisti često su marginalizirani ili zastrašeni, a mediji su uglavnom pod kontrolom nacionalističkih struktura.

Pasivnost naroda je, međutim, i rezultat dugogodišnjeg osjećaja nemoći. Nakon bezbroj protesta koji nisu doveli ni do kakvih promjena, ljudi su izgubili vjeru da njihov glas išta mijenja. I tu se zatvara krug: korumpirani lideri koriste tu pasivnost da dalje cementiraju svoj položaj.

Šta narod treba da učini?
1. Zahtijevati građansku državu: Građani moraju jasno i glasno odbaciti model etničke podjele i zahtijevati ustavne promjene koje garantuju jednaka prava svakom čovjeku. Rješenje nije u "ravnoteži" etničkih predstavnika, već u građanskoj odgovornosti i zakonima koji važe za sve.

2 .Izgraditi pokrete izvan stranaka: Umjesto apstinencije, potrebno je stvarati građanske pokrete, lokalne inicijative i nezavisne liste koje se ne oslanjaju na etnički narativ. Primjeri iz Sarajeva, Tuzle, Banjaluke i Mostara pokazuju da postoji prostor za drugačiju politiku — ali je potrebna organizacija.

3.Iskoristiti dijasporu i međunarodne kanale: Dijaspora mora igrati jaču političku ulogu, lobirati u zemljama u kojima živi i vršiti pritisak na međunarodne institucije. Građani u zemlji i van nje moraju uvezivati resurse i ideje.

4. Odbiti normalizaciju fašizma: Negiranje genocida, rehabilitacija ratnih zločinaca, veličanje ustaštva ili četništva moraju biti jasno i stalno osuđeni. Nema pomirenja bez istine.

5.Tražiti odgovornost međunarodne zajednice: Građani imaju pravo da zahtijevaju aktivniju i pošteniju ulogu međunarodnih aktera. Umjesto nametanja rješenja iza zatvorenih vrata, potreban je proces uz uključivanje građanskog društva i međunarodnih normi.

Bosna i Hercegovina neće biti funkcionalna dokle god se budu poštovali interesi etničkih elita više nego ljudska prava. Vrijeme je da narod prestane čekati da drugi riješe njihove probleme. Promjena neće doći ni iz Zagreba, ni iz Beograda, ni iz Brisela — već odozdo, iz društva koje mora naučiti da vlast služi njemu, a ne obrnut, zaključio je Osmančević.