Dok se svijet okreće visokoj tehnologiji, pod sloganom 'Inoviraj danas. Nahrani sutra', ovdje stvarna inovacija počinje na lokalnim pijacama, gdje majke nude ono što im je zemlja dala. Tim riječima oglasila se iz Ruande bh. nutricionistica Suada Karić, za Svjetski dan hrane. 

Ove godine ona Svjetski dan hrane (16.oktobar) ne dočekuje u sarajevskoj učionici sa svojim učenicima, gdje taj datum svake godine obilježavaju na drugačiji način.

- Dočekujem ga na crvenoj zemlji Ruande, u srcu Afrike, gdje hrana ima sasvim drugačiji, ogoljeniji smisao - naglašava.  

Karić primjećuje da na tamošnjim pijacama nema vaga, bar-kodova niti pakovanja na kakva smo navikli.

- Povrće se ovdje prodaje na skromne hrpice, poslagane na starim vrećama, na prašnjavoj zemlji. Svaka hrpica sadrži nekoliko komada luka, nekoliko mrkvica, šaku sitnog paradajza ili đumbira. To je mjera za preživljavanje, ogledalo oskudice - naglašava.

Dok stoji pored tog povrća, uočava dječaka u poderanim plavim hlačicama, uprljanog crvenom zemljom. Sjedi na zemlji i prstićima pažljivo kupi posljednja zrna riže i graha, iz svoje aluminijske posudice.

- Ta prazna metalna zdjelica, s tek nekoliko preostalih zrna, najglasnija je opomena svijetu o stvarnoj vrijednosti svakog zalogaja. Pod skromnim kišobranom, jedna od žena mirno doji svoje dijete. Ta slika je definicija onoga što je zapravo hrana - život, ljubav i sigurnost, ističe.

U školskim kuhinjama Karić zatiče prizore koji istovremeno potresaju i nadahnjuju. Na pećima od kamena krčka se gusti grah, s lokalnim zelenim lišćem, a velikim lopatama miješaju ugali (gusta kukuruzna kaša, osnovna hrana u istočnoj i južnoj Africi u zemljama poput Kenije, Tanzanije, Ugande i Ruande) u golemim loncima.

- Ovdje se hrana ne važe u gramima, priprema se u tonama nade. Svaka aluminijska zdjela na drvenim policama sigurnost je da će stotine djece danas imati svoj jedini topli obrok. Inovacija ne mora biti komplikovana. Inovacija je kad ono što imamo podijelimo, kako bismo nahranili gladne - poručuje iz Ruande nutricionistica Karić.

Na pijaci sretne staricu, bosih nogu. S lica joj čita životnu priču, vidi u borama i osjeća njeno čisto srce. Gleda u njene bose noge, što je nagnalo da odmah krene tražiti papuče za nju i da joj ih obuje, 'da osjeti moje srce i poštovanje'.

- Ali ovdje stvarnost šamara drugačije, niko od lokalnih prodavaca nije htio primiti eure. U tom trenutku shvatila sam da oni zapravo i ne znaju te vrijednosti, niti znaju gdje taj novac potrošiti. Ostala sam nijema pred tom jednostavnošću i surovom istinom života. Pijaca je tek sljedeći četvrtak, a meni ostaje nada da ću je ponovo sresti - naglašava, zahvalna za ovaj trenutak, energiju i za podsjetnik da je svaki proživljeni dan dar.

Nutricionistica Suada Karić, kao volonterka iz Bosne i Hgercegovine, zajedno sa timom Udruženja Putokaz za Afriku boravi u Ruandi, u programu kumstva. U misiji je posebno posvećena ishrani djece u školama ruralnih područja Ruande.

Obilaze zajednice s kojima Udruženje sarađuje, isporučuju pomoć i na terenu prate potrebe djece i porodica. Kumstvo je jedan od najvažnijih programa Udruženja, a podrazumijeva izdvajanje oko 25 KM mjesečno. Tim novcem osigurava se kontinuirana podrška djeci kroz hranu, školovanje, uniforme, obuću, školski pribor, zdravstvenu pomoć i druge potrebe koje prate njihovo odrastanje.

Za posjete Ruandi nutricionistica Karić izdavaja i iskustvo iz posjete tamošnjoj školi, susret sa učenicima i njihovim roditeljima odnosno porodicama za koje je to bio najsretniji dan u godini. Sam put do škole vodi je, kaže, u život toliko dalek od naše stvarnosti. Oči ne vjeruju. Duša drhti. Um odbija da prihvati.

- U vremenu kad ostatak svijeta uživa u izobilju, baca hranu u ogromnim količinama, ovdje nema otpadaka niti bačenog papirića. Ne zato što je Ruanda ekološki osvještenija od drugih zemlja na svijetu. Ne zbog toga, već zato što ovi ljudi nemaju šta da bace u prirodu. Ako je neki komad garderobe toliko pocijepan, da više ne može stajati na njihovim izmučenim tijelima, oni ga zapale. Kako uopšte zamisliti vrijeme u kojem je običan madrac neopisiva radost, a prostirka za zemljani pod luksuz i neviđena udobnost? Kako zamisliti vrijeme u kojem je štrik za veš luksuz, u kojem ljudi još jedu rukama - priča Karić.

Zauvijek će joj ostati u sjećanju slike izmučenih tijela, sa preteškim tovarima na leđima, glavama i očima koje mole za komadić garderobe, zahvaljuju za hranu koju dobiju, a nepoznata im je pa i ne znaju kako se jede.

- Kako zaboraviti te okice pored puta koje nose toliko tuge da ne može stati u jedno ljudsko srce i široki osmijeh čije je značenje tako teško prepoznati? Kako zaboraviti dijete kojem pružim bombonu, a ono je stavi u usta zajedno sa omotom? Ne, ja doživljeno ne želim zaboraviti. Želim ovo da podijelim sa prijateljima i sa mojim učenicima, kao bolan okidač za razmišljanje - navodi Karić.

U posjeti školi Burerabana, na nadmorskoj visini oko 2.000 metara, vidjela je djecu krupnih očiju, željnih samo malo ljubavi i toplog dodira. 'Zakačili' su se za njenu dušu, kao mali privjesci, potom u tišini koja para srce, jedno po jedno sa svojim roditeljima čekali su na prozivku.

- Stajali su tamo, s toliko nade u očima, iščekujući što je to stiglo za njih od njihovih dalekih kumova. Gledam ih i mislim, biti kum jednom djetetu, za samo 25 KM mjesečno, školovati jedno biće, skloniti ga s teških polja i surovih poslova, pa to je blagodat. Gledam i šutim, zarobljena u emocijama kakve dosad nisam osjetila. Prilaze mi, vuku me za rukav i tiho pitaju: "Jesi li nam donijela riže?", drugo dijete iza njega dobacuje: "...graha?", a treće stidljivo spominje papuče...Neki od njih odjednom pobjegnu, u početku ne shvatam zašto a onda me preplavi bolna spoznaja da nikada prije nisu vidjeli veliku bijelu ženu. Boje se. Kako prihvatiti to da me, samo zato što sam bjelkinja, vide kao bogatu i moćnu ženu? I stid me, mnogo me stid što to misle. Stid me što vjeruju da je moj život, na bilo koji način, vrijedniji od njihovog - priča svoje iskustvo Karić.

U tom trenu potpuno zaboravlja na sebe, zaboravlja da je drugačija i da je njihovo prvo veliko iskustvo, baš kao što su i oni njeno.

- A ja se ne bojim. Moje tijelo drhti, a u meni vrišti samo jedna jedina želja da sjednem i zaplačem. Ali ne, ne smijem. Moram ostati jaka, zbog njih, moram izdržati. I dok mi se suze skupljaju u grlu, zahvaljujem dragom Bogu za priliku koju mi je darovao. Dok u mraku pokušavam zaspati, pred očima mi titraju okice te djece koja sa iskreno smiješe a zapravo nose ogromnu tugu i traže mrvicu radosti - naglašava iz Ruande nutricionistica Suada Karić, profesorica u Srednjoj školi poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti u Sarajevu i dobitnica brojnih priznanja i nagrada za rad.