Split je dobio mural. Mostarci – razlog da se zadrže suze. Jer ne događa se svaki dan da njihov Baka – Blaž Slišković, enfant terrible nogometa, pjesnik lopte i diplomirani boem – završi na zidu grada koji teško dijeli svoje srce, a još teže – boju spreja.

Predstavljen u subotu na Mertojaku, mural je Splitov znak da pamti. I da zna. A Baka, uvijek dostojanstven i malo sarkastičan, uzvratio je s karakterističnim osmijehom:
„Ja kao stranac da ovako nešto dobijem u Splitu… velika čast.“

Stranac?
Samo u birokraciji. U srcima navijača Hajduka – Baka nikad nije otišao. Njegova kopačka, koja je znala i narugati se fizici i nadigrati taktiku, ostat će simbol jednog vremena kad se Splitom igralo, a ne trčalo.

A Moastar?
Mostar sada kolektivno drži suze, jer mural u Splitu nije samo priznanje Baki – nego legitimacija jednog hercegovačkog naroda koji je više dao balunu nego svi zagrebački seminari o “visokom presingu”. Baka je za Mostar no što je Maradona za Rosario – dokaz da i najtvrđa zemlja rađa magiju.

Ako su  Mostarci i ikad bili razočarani zbog neke BAKAntnosti – sada će zaboraviti.
Jer Split je rekao svoje: Baka je vječan. A mural na Mertojaku – to je zapravo portret svih onih s druge strane Biokova koji su kroz Hajduk sanjali, igrali i – ostali.