Federalni zastupnik Damir Nikšić koji je prošle godine napustio Našu stranku komentarisao je ostavku Nihada Uka na funkciju premijera Kantona Sarajevo, ali i pozadinu te odluke za koju kaže da su donijeli rukovodioci NS.

Nikšić se oglasio nakon gostovanja ministra saobraćaja u ostavci Adnana Štete koji je otkrio da je Uk podnio ostavku bez da je ranije obavijestio kolege u Vladi KS, iako su tog jutra imali zakazanu sjednicu i konsultacije.

“Vjerovatno su u Našoj stranci čitav petak i subotu vijećali (pošto su, kako je Kristina primijetila, bili izrazito neaktivni na mrežama) da bi se na kraju, izgleda, složili sa mojom konstatacijom koju sam objavio u subotu poslije 18h, a koju su do nedjelje ujutro prenijeli mnogi mediji, a to je da je kolektivna ostavka koju mladi traže na ulicama ‘posljednja kušnja Trojke’ i da se ona ‘može vidjeti kao prilika da se uradi časna i važna stvar: da se uspostavi standard i eventualno postane primjerom odgovornosti, nešto na što će se buduće generacije moći pozvati, na šta će se moći referirati, jer, u suprotnom, niko više nikad neće moći zahtijevati ostavke ni od koga, pa ni same stranke Trojke kada opet jednom budu u opoziciji'”, naveo je Nikšić.

No, on ističe da bi do kraja sve bilo časno, ostavka je morala biti kolektivna, tj. zajednički podnesena.

“Ali neko je, očigledno, u stranci zanemario taj ‘detalj’ u vezi ‘kolektiva’ te je, onako ‘individualistički’ i oportunistički, u liberalnom stilu, požurio da ugrabi priliku da monopolizira čast i moral, da izvuče politički maksimum za NS individualnom, ličnom ostavkom premijera koji je – ne nudeći, ne dajući priliku kolegicama i kolegama ministricama i ministrima da možda i oni odluče isto – upravo to i učinio.”

Bivši član Naše stranke je mišljenja da tim potezom donosioci odluka iz NS nisu pomislili da na taj način praktično “puštaju niz vodu” svoje koalicione partnere, već su nastavili na mrežama slaviti ostavku i objavljivati hvalospjeve o ličnom, individualnom, herojskom i časnom primjeru mladog premijera.

“Izgleda posve nesvjesni onoga što su napravili, tj. načina, manira u kojem su to uradili, a koji se ne čini baš toliko časnim i kolegijalnim kad malo razmislimo o njemu.

No ono što najviše razdire jeste to da, i pored toga što smo svjesni da bi trebali imati dovoljno dostojanstva da se ne upuštamo u rasprave i prepucavanja oko svega ovoga u danima nakon tragedije, tim više osjećamo potrebu da upravo u ovim trenucima odbijemo nijemo prihvatati upornu političku igranku koja nas je i dovela do svega ovoga.”