Na lokalitetu Klišević u Ljutočkoj dolini kod Bihaća nalaze se ruševine kule bega Kulenovića, jednog od značajnih spomenika osmanske fortifikacijske arhitekture iz 17. stoljeća.

Iako je nekada imala stratešku ulogu u sistemu odbrane ovog kraja, danas je zapuštena, obrasla u korov i prepuštena propadanju, bez adekvatne zaštite i interesa nadležnih institucija. Umjesto da bude zaštićeno kulturno dobro i dio turističke ponude, kula i ostaci pratećih objekata svjedoče o višestoljetnoj historiji i tragedijama stanovništva Ljutočke doline, ali i o dugogodišnjoj nebrizi.

Umirovljeni sociolog, politolog i antropolog iz Zagreba Tarik Kulenović, porijeklom iz ovog kraja, ističe da bi Klišević mogao biti vrijedan resurs kulturne i historijske baštine Unsko-sanskog kantona, no da je u potpunosti zanemaren.

– Kula bega Kulenovića podignuta je krajem 17. stoljeća, a kao begluk ju je dobio Halil-beg, sin Mahmud-paše Kulenovića. Služila je kao osmatračnica glavne utvrde Ostrovica, povezana sa Čukovskom kulom, Orašcem, Čovkom i Havalom. Sa Kliševića se mogao pratiti svaki veći pokret ljudi ili vojske prema granici s Hrvatskom - pojasnio je Kulenović za Fenu.

Dodaje da se oko kule nalaze ostaci temelja najmanje šest stambenih kuća, konjušnice, zaštitnog zida, kao i tri izvora pitke vode – Begovac, Kotac i Bukovac, što govori o organizovanom životu i značaju lokaliteta.

– Najpoznatiji među Kulenovićima bio je Muhamed-beg, zvani Kurjak, zastupnik u Ugarskom parlamentu u Budimpešti do 1918. godine. Te iste godine na Klišević su upali srpski komite, opljačkali ga i ubili Muhamed-bega. Njega je naslijedio Malić-beg, posljednji beg na Kliševiću - kaže Kulenović.

Historija lokaliteta vezana je i za 1941. godinu, kada su, prema riječima Kulenovića, srpski ustanici spalili kulu i cijelo naselje, počinivši genocid nad stanovništvom Ljutočke doline.

– Na najokrutniji način ubijeno je oko 2.300 civila, a sela i mezarja su uništena. Nakon rata vlasti su zemljište administrativno dodijelile porodicama srpskih boraca, dok je povratak domaćeg stanovništva bio onemogućavan - ističe Kulenović.

Danas, kako dodaje, mjesto je potpuno obraslo u korov i gotovo neprepoznatljivo.

– Nacionalni park Una je pokušao obilježiti lokalitet postavljanjem klupe kraj kule, ali je i ona propala i uklopila se u ruševine. Iako unutar zidina postoje tragovi koji pokazuju da je obnova moguća, interesa nema. Posebno je zanimljiva i rijetka kuća pored kule s podrumom ispod zemlje, kao i begovska kuća Malić-bega, gdje su uoči Drugog svjetskog rata održavani sastanci komesara KPJ - pojašnjava Kulenović.

Svoju priču o Kliševiću ispričao je i Ismet Dedić, koji danas na ovom području čuva stoku i, kako kaže, svakodnevno susreće turiste i strance, ali im nema ko objasniti historijski značaj lokaliteta. On je često taj koji preuzima ulogu vodiča.

– Sve je isto na kuli otkako se ja sjećam, a igrao sam se ovuda s djecom kada sam bio mali. Svaki kamen je isti, ništa se nije promijenilo ni urušilo. Ovuda smo u predvečerje rata u BiH bježali spašavajući glave, i preko mosta na Uni izbili u Hrvatsku. Ovo mjesto ima višehistorijski značaj - kazao je Dedić.

On naglašava da turisti koji zalutaju do Kliševića ostaju impresionirani, ali da nedostatak vodiča i bilo kakve informativne table dodatno pokazuju odnos društva prema ovom vrijednom spomeniku.

Kulenović i Dedić poručuju da Klišević zaslužuje obnovu i dostojno mjesto u kolektivnom pamćenju, umjesto da bude prepušten daljem propadanju.