Mala opština na jugu Bosne i Hercegovine godinama je u velikim problemima. Višak zaposlenih, premalo novca u budžetu, isključivnaje struje u zgradi Opštine zbog dugovanja… sve su to problemi koji će se teško riješiti u ovoj hercegovčakoj opštini.
U neko doba Tršćanske krize, kad su međudržavni odnosi Jugoslavije sa Italijom bili izuzetno zaoštreni, jedan od italijanskih novinara upitao je Tita:
– Da li za Vas u Italiji uopšte ima prihvatljive ličnosti za razgovor (misleći, naravno, na vodeće političare)?
– Ima, kako da ne!
– I ko je to, ako se može znati?
– Pa, Gina Lollobrigida.
Ova poznata filmska glumica, koja je široku popularnost stekla filmovima Hljeb, ljubav i mašta i Hljeb, ljubav i ljubomora i mnogim drugim, nije to zaboravila.
Prije nego što će 21. januara 1973. doputovati u Beograd kao gost FEST-a, izrazila je želju da je Tito primi.
U bilješci Protokola tim povodom koju je potpisao Slaven Smodlaka, između ostalog stoji. „Njen prijatelj Branko Živković, jugoslavenski novinar iz Rima, kazao nam je da Lollobrigida smatra da je drug Predsjednik jedna od najznačajnijih ličnosti našeg vremena, te joj je davnašnja želja da može da ga pozdravi. Ona kaže da je njen sin napola Jugosloven (udata za Slovenca dr Milka Škofiča hirurga – prim. aut.) i da smatra Jugoslaviju svojom drugom domovinom.
Lollobrigida se bavila i umjetničkom fotografijom. Izdala je vanrednu knjigu fotografija pod nazivom Italia mia, koju želi da pokloni drugu predsjedniku. Ona priča da je spremna da dođe na mjesec dana u Jugoslaviju, da objavi i knjigu svojih fotografija o Jugoslaviji. Sjeća se da je drug Predsjednik u jednom ranijem intervjuu italijanskoj štampi uzgred kazao da bi je rado vidio. Gina Lollobrigida znade da se drug Tito sada nalazi na Brionima, te ako bi mogao da je primi i na 15 minuta, ona je spremna da dođe na Brione.“
Molbi Lollobrigide je udovoljeno. Nakon prisustva prikazivanju njenog filma na Filmskom festivalu u Beogradu otputovala je na Brione.
(Na fotografiji slavnu italijansku filmsku divu Tito je ugostio na Brionima u "Bijeloj vili" februara 1973. godine. Najljepša žena na svijetu, tog doba, je Titu poklonila svoju prvu knjigu sa fotografijama koje su nastale tokom njenog, inkognito, putovanja Italijom. Dva zaljubljenika u fotografiju, razmijenili su tada njihova amaterska iskustva. Đina je poželjela da fotografiše maršala na njegovom egzotičnom ostrvu, a tom prilikom je i on fotografisao nju)
Tužno je gledati šta roditelji i društvo rade djeci na Balkanu. Finale nemilih dešavanja da dječijeg turnira u Sarajevo desilo se u Beogradu gdje histerija masovnih medija ubija i pokriva svaki pokušaj zdravorazumskog promišljanja. Budale, nisu djeca koja su se vratila iz Sarajeva nikakvi heroji koji se trebaju dočekivati bakljama i vatriometom. Ta djeca su žrtve nacionalista koji im kao budućnost jedino nude sukobe i doživotnu patnju na kojoj će oni udobno živjeti.
"Ovo vrijeme treba da iskoristimo da u svom programu objedinimo srpski narod i kažemo šta hoćemo u ovim decenijama i ovom vijeku koji dolazi. Zašto neki drugi narodi mogu da imaju jednu državu za jedan narod, a Srbi ne mogu?"
Zločin, pokušaj ubistva bivšeg fudbalera i ugostitelja Almira Raščića potresao je sve Goraždane, ali i svakog dobronamjernog čovjeka u BiH. Dok se ljekari Almiru bore za život, sa svakim otkucajem njegovog srca vrišti alarm koji nas upozorava da u gradu na Drini odavno nešto ne štima.
Ne budimo naivni, etno-nacionalisti, logikom vlastite ideološke matrice i uzajamne trodecenijske netrpeljivosti, niti hoće, niti znaju, da se dogovore o bilo čemu ljudskom što bi bilo na tragu društvenog, javnog interesa građana. Oni su sami svoj cilj. Priča o nacionu je samo pragmatski dizajniran narativ iza koga etno-licemjeri kukavički kriju vlastite, narodnom pljačkom nabrekle džepove.
Sa dr. sci. Esadom Bajtalom razgovarala: Nastasja RADOVIĆ – Monitor
I ove godine je proslavljan Dan Republike Srpske. Ovog puta i uz dodelu odlikovanja Vladimiru Putinu. Sem institucija BiH, reagovale su i one u EU, pa je visoki dužnosnik Peter Stano saopštio da bi potez institucija RS da Putinu dodeli orden mogao voditi u izolaciju RS i njene predstavnike. Kako bi ta izolacija jednog BiH entiteta mogla da izgleda ako bi je sprovodila EU?
Na sličan način reagovala je i američka ambasada u Bosni i Hercegovini, izričući moguće posljedice zbog dodjele ordena, antiustavnog paradiranja i sistematski prijeteće separatističke retorike: “Pozivi na nezavisnost RS-a, koji su ponovljeni jučer sa lažnim tvrdnjama o ovlastima i pokušajima da se podriva država Bosna i Hercegovina gura državu na opasan put. Republika Srpska će samo uništiti sebe i one oko sebe gurajući fatamorganu o nezavisnosti”, oštro su zaključili iz ambasade SAD-a u Bosni i Hercegovini.[1]
Jasno je, dakle, da je svijet svjestan svega šta se događa i političke neprihvatljive situacije podgrijavane tim događanjem, te da se razmišlja o mogućnosti sankcionisanja u vidu izolacije entiteta i njegove civilizacijski odmetnute političke vrhuške. Kako bi izgledala eventualna EU izolacija, to ne znam. Najbolja bi bila ona koja karijeristički-opipljivo sankcioniše secesioniste, sijače mržnje i destabilizacije kojom se opasno, namjenski svjesno, truju unutrašnji međunacionalni odnosi u zemlji.
Kako Vi tumačite upadljivo odsustvo Aleksandra Vučića ne samo ovog 9. januara već i prethodnih, sem 2016-e kada je i počelo obeležavanje tog datuma iz 1992. godine?
Ta upadljivost je idejno osmišljen perceptivni momenat Vučićeve već oprobane velikodržavne strategije kontinuiranog slanja lažnih poruka domaćoj i međunarodnoj javnosti. Tačnije, čin idejnog licemjerja i sračunate sugestije kako Srbija, tobože, s tim nema ništa. Odnosno, modus prozirne taktike negiranja postojanja te strategije. Međutim, logika Vučićeve podvale je više nego jasna i on samo sluganski poslušno izvršava zadate naloge Moskve. Jer, nervoznom Putinu je potreban nestabilni Balkan doveden do eksplozije u haos devedesetih, kojima je Moskva skriveno, ali neupitno svojski kumovala, nastavljajući isto do današnjeg dana.
Ministar inostranih poslova Srbije, Ivica Dačić – koji je bio na proslavi u Istočnom Sarajevu, objašnjavao je da njegovo prisustvo kao i prisustvo drugih zvaničnika Srbije, nije upereno protiv celovitosti BiH, uz opasku da je RS – „dejtonska tvorevina“. U nastavku te iste izjave Dačić je, međutim, rekao da je cilj saradnje zvanične Srbije i RS usmeren „u pravcu nacionalnih i državnih interesa“. Kako biste Vi to protumačili?
Nema potrebe da se Dačićev sudar sa samim sobom posebno tumači. Kao što rekoh, Srbija je direktno i planski involvirana u sve destabilizirajuće i destruktivno, što se događalo i događa u Bosni od devedesetih do danas. Sve drugo samo je verbalna mimikrija u službi licemjernog prikrivanja neizbježne očiglednosti tog uplitanja. A Dačić je samo jedan od Vučićevih pajaca, kojega, ma koliko se trudio da lažira stvarni smisao svog prisustva na „paradi“, u prvom dijelu, jezička smušenost odaje u drugom dijelu izjave.
Rat u Ukrajini je bacio svetlo Zapada na naš deo Balkana kao mogući „drugi front“. I povodom neustavnog Dana RS, pominjala se opasnost od prisustva „ekstremnih grupa iz Rusije i Srbije“, kako je rekao ministar za bezbednost Selmo Cikotić, u svom pismu komandantu EUFOR-a. Kolika je, po Vama, opasnost od radikalizacije bezbednosne situacije u BiH, posebno s obzirom na tzv. ruski faktor?
Ruski faktor sanja upravo to: radikalizaciju ovih prostora i radi na tome uglavnom sofisticirano, a ponekad čak nervozno i otvoreno, kako to vidimo na primjeru prošlogodišnje grube politikantske izjave ambasadora Kalabuhova, kojom nadmeno putinistički prijeti Bosancima i njihovoj vlastitoj zemlji: “Ako BiH odluči da bude članica bilo čega (NATO saveza, E.B.) to je unutrašnja stvar. Ali druga stvar je naša reakcija. Na primjeru Ukrajine mi smo pokazali šta očekujemo. Ako bude prijetnja, mi ćemo reagirati”.[2]
Ukratko, traži se samo ideološki pogodan trenutak za izazivanje „drugog fronta“ i strateški zamišljenog haosa na Balkanu. I otuda stalno, sistematski njegovano, beogradski posredovano, i za sada, pažljivo dozirano dizanje regionalnih tenzija: po Bosni, Crnoj Gori i na Kosovu. Jer to odgovara vanjskim i unutrašnjim velikodržavnim potrebama i Moskve i Beograda. Odnosno konceptu carsko-ideološki zacrtanog „ruskog sveta“ i njegove srpske, stakleno prozirne indigo inačice o „ujedinjenu srpskih zemalja“, koja se više i ne krije. Budući da je zabrazdio preko svake mjere, Svijet Putina mora potopiti. I tako će biti. Zajedno s njim na dno će otići vučići, dodici, milanovići, čovići i svi oni koji danas združeno siju mržnji, strah i licemjerje oko sebe.
Novoizabrano Predsedništvo BiH je imenovalo Borjanu Krišto iz HDZ Hrvatske za Predsedavajuću Veća ministara, glasovima Željke Cvijanović i Denisa Bećirovića, a protiv je bio Željko Komšić. Vlada BiH je u formiranju, a probosanska Osmorka je ipak nagovestila da nije zadovoljna političkom „atmosferom“ koju stvaraju njeni koalicioni partneri posle sporazuma o formiranju vladajuće većine. Šta se, po Vama, dešava u odnosima u postizbornoj koaliciji koju su neki smatrali „neprirodnom“?
Željko Komšić je tu, apsolutno i zdravorazumski bio u pravu. Pomenuta Krišto, perspektivistički govoreći, nije, ni moralno ni civilizacijski adekvatan personalni izbor za datu funkciju. Još jednom je etno-podobnost stavljena ispred profesionalne i ljudske sposobnosti. Konačno, i na duge staze, nikakva ljudski prirodna koalicija nije moguća sa etno-strankama i partijama koje otvoreno slave zločine i uzdižu zločince. Odnosno, iskustveno govoreći, nikakva koalicija sa etno-nacionalistima, ne može biti ni moralna ni normalna. I dokle god u strukturi vlasti bude makar i samo jedan (ponavljam – i samo jedan), etno-nacionalista, on će sam, uprkos svemu dogovorenom i potpisanom, praviti dovoljno problema da tu vlast učini nefunkcionalnom, iracionalnom, i, u krajnjoj liniji, civilizacijski promašenom i besmislenom.
Neki ljudi Osmorke očito su to shvatili već nakon prvih razgovora i izjava koje su došle iz zaošijanih etno-tabora. Izjava koje potpuno vrijednosno i moralno odudaraju od instrumentalistički obojenih najava da će se „razgovarati samo o onome o čemu se može dogovoriti“. Ali, ne budimo naivni, etno-nacionalisti, logikom vlastite ideološke matrice i uzajamne trodecenijske netrpeljivosti, niti hoće, niti znaju, da se dogovore o bilo čemu ljudskom što bi bilo na tragu društvenog, javnog interesa građana. Oni su sami svoj cilj. Priča o nacionu je samo pragmatski dizajniran narativ iza koga etno-licemjeri kukavički kriju vlastite, narodnom pljačkom nabrekle džepove.
BiH je kao „novogodišnji poklon“ dobila status kandidata za članstvo u EU. To je pozdravio čak i Milorad Dodik, ali je nedavno Skupština RS ponovo usvojila zakon o nepokretnoj imovini kojim je imovina BiH u RS, proglašena imovinom ovog entiteta. Kako se mogu razumeti ti potezi koji „rade“ jedan protiv drugog?
Nelogičnost je konstanta Dodikove politikantske logike. O njegovom (ne)moralu da ne govorimo! Jeste li ikad, i je li ikada iko, od Dodika čuo nešto smisleno, moralno, dosljedno, zrelo, pametno – ljudski pošteno? Nešto što poslije i sam nije morao da poriče i negira, naknadno objašnjava i osmišljava, pa i to na jednako iracionalan i besmislen način kao i ono čega se odriče.
Laž je njegova jedina politička istina. Primjera je bezbroj. On najprije javno prizna, pa onda negira genocid; verbalno zagovara Dejton, a praktično sve čini protiv tog istog Dejtona. Uporno tvrdi da je entitet država i da je dejtonski – odcijepiti je. Javno i kočijaško-uličarskim žargonom psuje i pljuje sve živo i neživo oko sebe. Uporno zagovara neutralnost u ruskoj agresiji na Ukrajinu, a onda sluganski jeftino dodijeli nekakav orden Gazdi Putinu, kojemu je već poklanjao ukradenu – poslije vraćenu ikonu. Čiji je orden?
Ukratko: ustaljena politikantska dodikovština je školski uzoran primjer, falične, invalidski ćopave, i zdravorazumski iracionalne logike. Logike okruglog kvadrata. Na njoj on, decenijski, devalvirajući samoga sebe, neumorno i svakodnevno jaše. Da li to čini svjesno ili iz nekih mentalno kontradiktornih razloga, to je već pitanje neke druge struke kojoj niti pripadam, niti se kanim služiti njenim kategrijama u slučaju neotesanosti o kojoj me pitate.
Smatra se da su ovlašćenja Kancelarije OHR u BiH među najvećim međunarodnim nadzornim strukturama, kojima se mogu derogirati i odluke najviših izvršnih i zakonodavnih državnih organa ukoliko krše Dejtonski sporazum. Videli smo da je Kristijan Šmit od početka veoma aktivan u tom pravcu. Kakvo je Vaše mišljenje: može li se isključivo delovanjem Visokog predstavnika i politikom „štapa i šargarepe“ EU, očuvati zajednička država ili je za jedinstvo građanki i građana BiH potrebno podstaći ili ojačati i neke druge procese na nivou države i društva?
U normalnim, moralno i normativno uređenim državama, sve se rješava unutar-društvenim konsenzusom i dogovorom regularno izabranih struktura nekog društva. B-H-S etno-strukture, zahvaljujući masovnom izbornom inžinjeringu, nisu ni regularne ni kompetentne. Upravo zato, one za društveni red i poredak – niti su ni sposobne niti zainteresovane. Niti imaju išta zajedničko s politikom shvaćenom kao – „umijeće mogućeg“.
Ukratko, na balkanskoj i bh. sceni su dobro organizovane i dobro uvezane krimi etno-bande, koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. Nacionalni interes“ na koji se toliko i pozerski naglašeno pozivaju (i za koji se tobože bore), u praksi završava kao puki interesni nacionalizam: isplati se biti nacionalista. O tome se radi. I u tome je sva vlastodržačka mudrost etno-nacionalista. Upravo zato je neophodan neki vanjski faktor, tzv. međunarodna zajednica sa svojom politikom „mrkve i štapa“, koja se, nažalost, i sama pokazuje neučinkovitom, jer je rizik štapa (sankcije) zbog pljačke, otimačine, laži i prevara, neuporedivo manji od dobiti mrkve.[3]
Ako tome dodamo Šmitovu bezbojnost i naivnost (?), onda strah od štapa (bar dosada) nije ništa veći od straha pred tigrom od papira. To ide tako daleko da ga ovdašnje političko razbojništvo javno negira kao visokog predstavnika, nazivajući ga običnim njemačkim turistom. Koji, kako to u svrhu njegove javne diskvalifikacije tvrde, „ne propušta priliku da se lažno predstavlja kako u BiH, tako i na međunarodnim konferencijama kakva je minhenska”.[4]
Druge i teže uvrede i poniženja, na koje Šmit šutke pristaje, bolje da ne spominjemo.
Naravno, uz sve to, bivši Građani, a danas izmanipulisani, poniženi, servilni etno-kmetovi, nasjedaju na sve moguće podvale, trikove i poniženja strpljivo i šutke podnoseći sve ono što im etno-oligarsi podmeću. Apatični, umorni i depresivno skrhani, oni vjerujući više svojom ušima nego očima, poslušnički smjerno („čavče pod golupče“), pakao u kome žive, prihvataju kao – raj na zemlji.
Odsustvo građanske i lične, manipulacijom potisnute – samosvijesti, čini ih praktično nesposobnim da svoje društvo (čitaj: društva) uređuju na moderno civilizacijskim, demokratskim, pravnim i ljudski samorazumljivim normama i standardima. A na ludom temelju, kako kaže Servantes, nikad nije podignuta pametna zgrada.
Zato nam je ovako kako nam je.
Iako su radovi na Koridoru Vc, koji kroz našu zemlju povezuje Ploče s Budimpeštom, počeli prije više od dvije decenije, tek smo na pola puta, a planirani završetak je za nešto više od pet godina.
Izgradnja prvog spomenika civilnim žrtvama iz protekla dva rata za sve narode u Brčkom, prvog takvog u Bosni i Hercegovini, dovela je do podijeljenih mišljenja u ovoj multietničkoj lokalnoj zajednici. Dok se radovi na spomeniku uz podršku vlasti privode kraju, iz udruženja civilnih žrtava rata navode da ne postoji njihova saglasnost za realizaciju ovog projekta.
Nakon dugogodišnjih najava konačno su počeli radovi na izgradnji brze ceste kroz srednju Bosnu, na jednom od najopterećenijih pravaca u našoj zemlji, koja za stanovnike i privredu ovog područja znači život.
