Između industrijske ambicije i tranzicijskog sloma: Ekonomija SFRJ i sudbine postjugoslovenskih država.

Piše: Edin Osmančević

Na današnji dan kad je 29 /11 1943 stvarana SFRJ red bi bio da se podsjetimo i uporedimo ekonomske parametre države koje više nema sa postjugoslovenskim državama! Moj cilj je analizirati specifičnosti jugoslavenskog ekonomskog modela i ključne promjene koje su uslijedile nakon 1991. godine, uz poseban osvrt na Bosnu i Hercegovinu kao najteže pogođenu državu regiona. Nadam se da će mlađe generacija prije svega naći relevantne pokazatelje tadašnje države i sadašnjih država.

Kada je početkom 1990-ih nestala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svaka od njenih republika ponijela je dio ekonomske infrastrukture – ali i dio njene neriješene krize. Raspad jedne kompleksne federacije koja je tokom decenija razvila duboko međuvezane industrijske, energetske i trgovačke tokove nije značio samo političku tranziciju, nego i najdublju ekonomsku destrukciju u modernoj evropskoj historiji.

Danas, više od tri decenije kasnije, dovoljno je porediti podatke, ali i stvarni život ljudi u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji da bi bilo jasno: raspad Jugoslavije bio je ekonomska katastrofa za gotovo sve osim Slovenije, a tranzicija se pretvorila u proces privatizacije društvenog bogatstva u korist političkih elita i kriminalnih mreža.

SFRJ: industrijska ambicija u sistemu punom kontradikcija

Jugoslavenski model samoupravnog socijalizma bio je svojevrsni hibrid između planiranja i tržišta. Radni kolektivi imali su određenu ulogu u upravljanju, a privreda je bila decentralizirana kroz republičke razvojne fondove. Ipak, politički aparat ostajao je ključni arbitar u investicijama, kadrovima i strateškim odlukama.
Unatoč svim birokratskim manama, SFRJ je ostvarila ono što mnoge zemlje globalnog juga ni danas nisu uspjele:
-brzu industrijalizaciju,
-energetsko i infrastrukturno širenje,
-socijalnu sigurnost,
-rastući životni standard,
-međunarodnu otvorenost, posebno prema Zapadu.

Jugoslovenska industrija bila je relativno sposobna: automobili, mašine, brodogradnja, tekstil, vojna industrija, elektronika – sve je to činilo ekonomiju koja je 1970-ih bila među najnaprednijima u tadašnjem socijalističkom svijetu.

Međutim, ovaj razvoj bio je zasnovan i na kreditima, visokoj potrošnji i rastu javnog duga. Nakon globalnih ekonomskih preokreta 1970-ih, SFRJ je zapala u krizu koju je bilo teško riješiti: inflacija, pad produktivnosti, zaduživanje kod MMF-a i sve dublje republičke ekonomske razlike. Kada su političke tenzije eskalirale, ekonomski sistem nije imao kapacitet da amortizira konflikt – naprotiv, dodatno ga je produbio.

Tranzicija nakon 1991: tržišna fragmentacija, privatizacijska pljačka i uništena industrija
Raspad tržišta i lanci proizvodnje koji su nestali preko noći

Jugoslavenske fabrike nisu bile dizajnirane da funkcionišu samostalno. Bile su dijelovi složenog sistema: dijelovi proizvedeni u BiH završavali su u sklopovima u Hrvatskoj, pa u finalnim proizvodima u Srbiji. Nestankom države nestalo je i tržište od 22 miliona ljudi. Granice, carine, ratovi i sankcije prekinuli su sve što se godinama gradilo.

Privatizacije – politički projekat uništavanja društvenog bogatstva

Najveća „ekonomska reforma“ u svim postjugoslovenskim državama bila je privatizacija. U retorici Zapada to je značilo modernizaciju. U praksi regiona – pljačku.
Ono što je stvorilo generacije radnika pretvoreno je u kapital ratnih i tranzicijskih elita. Industrija se rušila sistematski: ili je prodavana u bescjenje, ili zatvarana, ili devastirana tokom rata i sankcija. Banke, telekom operateri i strateška preduzeća završili su u rukama stranih korporacija.
Ratna destrukcija i sankcije: ekonomije u ruševinama

BiH je pretrpjela najtežu sudbinu: uništeno je više od 80% industrijskih pogona. Hrvatska i Srbija suočile su se sa sankcijama, gubicima i dugotrajnim padom proizvodnje. Cijeli region izgubio je razvojnu dinamiku koja se nikada nije vratila.

Neoliberalni model: zavisnost, a ne razvoj

U postjugoslovenskim državama dominiraju:
-strani bankarski sektor,
-uvozne ekonomije,
-turizam kao spasonosna formula,
javna uprava kao najveći poslodavac,
-IT sektor koji koristi domaću radnu snagu, ali stvara minimalnu dodanu vrijednost za čitavo društvo,
-masovna emigracija kao sigurnosni ventil sistema.

Ovaj model je održiv samo na kratke staze i ne nudi ništa nalik industrializaciji koja je obilježila SFRJ.

Ekonomske sudbine novih država: ko je profitirao, ko stagnira, a ko je pao najniže?

Slovenija: jedina uspješna tranzicija
Slovenija je u evropskim mjerilima visoko razvijena država, s jakim industrijskim sektorom i stabilnim institucijama. Jedina je koja je uspjela zadržati većinu jugoslavenskog industrijskog nasljeđa i razviti ga dalje.

Hrvatska: turizam umjesto industrije
Iako ekonomski stabilnija od većine, Hrvatska je postala izrazito ovisna o turizmu. Industrija je svedena na ostatke ostataka, a sezonska privreda čini zemlju ranjivom na sve spoljne šokove.

Srbija: uzlazni trend, ali sa slabim temeljima
Posljednjih godina Srbija bilježi rast, posebno u IT sektoru. No, autoritarni politički sistem, visoka korupcija i zavisnost od stranih investitora ograničavaju razvoj.

Sjeverna Makedonija i Crna Gora: male, ranjive, zavisne

Ekonomije zasnovane na jeftinoj radnoj snazi (Makedonija) ili turizmu i javnom dugu (Crna Gora) teško se mogu nazvati održivima.

Bosna i Hercegovina: najveći ekonomski gubitnik
BiH je ostala država bez koherentne ekonomske strategije. Tržište je podijeljeno na tri etničke zone, institucije su paralisane, korupcija institucionalizirana, a dijaspora šalje doznake bez kojih bi se ekonomija urušila.
BiH ima resurse, ali nema političku strukturu koja ih zna ili želi usmjeriti u razvoj. Ona najjasnije pokazuje koliko tranzicija bez vizije može biti destruktivna.

Dakle lekcija jednog propalog projekta i regiona koji se još traži

Nema potrebe romantizirati Jugoslaviju: njen sistem je imao ozbiljne strukturne slabosti. Ali istina je da su njeni industrijski kapaciteti, društvena kohezija i razvojni potencijal bili daleko veći nego u većini država koje su nastale njenim raspadom.

Danas je Zapadni Balkan fragmentiran, ekonomski ovisan i demografski ispražnjen. Mladi masovno odlaze. Institucije su slabe. Industrija je razbijena.

Ako postoji pouka jugoslavenskog iskustva, ona glasi:razvoj je moguć samo u stabilnosti, regionalnoj integraciji i u ekonomiji koja stvara, a ne samo uvozi.

Bez toga, postjugoslovenske države će i dalje ostati mjesta u kojima se lakše preživljava vani nego kod kuće – a to je najveći poraz naših tranzicijskih takozvanih elita.