U savremenom bosanskohercegovačkom društvu kultura se često nalazi na raskršću između dvije suprotstavljene funkcije: s jedne strane, ona može biti prostor kritičkog mišljenja, estetske vrijednosti i univerzalnog ljudskog iskustva; s druge, može biti instrumentalizirana kao sredstvo kolektivne homogenizacije, političke mobilizacije i reprodukcije nacionalističkih narativa.

U tom kontekstu, kontrast između nacionalistički intoniranih javnih manifestacija poput vašara u Bratuncu i početka Sarajevo Film Festivala može poslužiti kao ilustracija dvaju različitih modela razumijevanja kulture. Pri tome nije riječ o jednostavnom suprotstavljanju jednog grada ili jednog naroda drugom, već o razlici između kulture kao prostora univerzalizacije ljudskog iskustva i kiča kao sredstva zatvaranja u unaprijed zadate kolektivne obrasce.

Kultura, u svom izvornom civilizacijskom značenju, podrazumijeva određeni stepen distance prema vlastitim predrasudama. Ona omogućava pojedincu i zajednici da vlastiti identitet sagledaju kritički, a ne isključivo afirmativno. U tom smislu kultura nije samo čuvanje tradicije nego i sposobnost da se tradicija preispituje. Njen zadatak nije da proizvodi neprijatelja, nego da proširuje horizont razumijevanja.

Upravo je zbog toga umjetnost od posebnog značaja. Film, književnost, pozorište i druge umjetničke forme imaju potencijal da iskustvo pojedinca pretvore u univerzalno pitanje. Priča jednog čovjeka može postati priča miliona drugih ljudi, bez obzira na njihovu nacionalnu, religijsku ili političku pripadnost.

Sarajevo Film Festival u tom smislu predstavlja više od kulturnog događaja. Njegov značaj može se posmatrati i kroz prizmu kulturnog pluralizma i transnacionalnog dijaloga. Festival okuplja autore, umjetnike i publiku različitih identiteta i iskustava, stvarajući prostor u kojem nacionalna pripadnost nije jedina, niti dominantna kategorija identifikacije. Film postaje zajednički jezik, a umjetničko iskustvo mogućnost komunikacije preko granica.

Nasuprot tome, nacionalistički kič funkcioniše na drugačijoj simboličkoj logici. Njegova osnovna karakteristika nije nužno određena estetska forma, već instrumentalizacija emocije i simbola. Kolektivni simboli, historijske reference i mitologizirane predstave prošlosti koriste se kako bi se proizvela snažna podjela između „nas“ i „njih“. Kompleksnost historije zamjenjuje se pojednostavljenim narativom, dok se kritičko mišljenje potiskuje u korist emocionalne identifikacije.

Upravo zbog toga kič može biti politički vrlo funkcionalan. On ne zahtijeva interpretaciju; zahtijeva pripadnost. Ne postavlja pitanja; nudi gotove odgovore. Ne otvara prostor za sumnju; potvrđuje ono u šta zajednica već želi vjerovati.

Tu se nalazi njegova suštinska razlika u odnosu na kulturu koja počiva na civilizacijskim vrijednostima.

Civilizacijska funkcija kulture nije u tome da izbriše razlike među ljudima, nego da omogući njihovo postojanje bez međusobnog poništavanja. Kulturna zrelost jedne zajednice upravo se može mjeriti njenom sposobnošću da podnese različitost, uključujući i kritiku vlastitih mitova, institucija i kolektivnih identiteta.

Posebno problematično je kada se kultura pretvori u produženu ruku nacionalističke politike. Tada umjetnički i kulturni prostor gubi svoju autonomiju i postaje dio mehanizma proizvodnje kolektivnog identiteta. Umjesto da pojedinca oslobodi unaprijed definisanih obrazaca mišljenja, takva „kultura“ ih dodatno učvršćuje.

U bosanskohercegovačkom kontekstu ovo pitanje ima dodatnu težinu. Društvo opterećeno ratnim nasljeđem, fragmentacijom i konkurentskim historijskim narativima posebno je osjetljivo na svaku vrstu kulturne instrumentalizacije. Upravo zato kultura može imati dvije potpuno različite posljedice: može produbljivati postojeće podjele ili stvarati prostor za njihovo razumijevanje i prevazilaženje.

Sarajevo Film Festival predstavlja primjer ovog drugog potencijala. Njegova vrijednost nije samo u međunarodnoj vidljivosti Sarajeva niti u ekonomskom i turističkom značaju. Njegova dublja vrijednost nalazi se u činjenici da umjetnost stavlja u prvi plan, dok identitetske razlike ostaju sekundarne. U takvom prostoru čovjek nije prvenstveno pripadnik kolektiva, nego gledalac, autor, sagovornik i učesnik zajedničkog kulturnog iskustva.

Bilo bi pogrešno kulturu mjeriti samo brojem posjetilaca, spektakularnošću manifestacije ili intenzitetom emocija koje proizvodi. Istinska vrijednost kulture nalazi se u njenoj sposobnosti da proširi granice mišljenja i razbije predrasude s kojim živimo.

Kič, naprotiv, često djeluje upravo suprotno: on sužava prostor mišljenja kako bi pojačao osjećaj pripadnosti.

Između ta dva modela nalazi se važna civilizacijska dilema. Društvo može proizvoditi manifestacije koje će neprestano potvrđivati postojeće podjele, ali može graditi i kulturne institucije koje će omogućiti da se o tim podjelama govori, da se one propituju i da se iza kolektivnih kategorija ponovo prepozna pojedinac.

U tom smislu kultura nije luksuz niti dekoracija društva. Ona je jedan od njegovih najvažnijih civilizacijskih mehanizama.

Tamo gdje kultura podstiče dijalog, kritičko mišljenje i empatiju, društvo dobija mogućnost da prevaziđe vlastite granice. Tamo gdje se kultura pretvara u nacionalistički spektakl, ona postaje samo još jedan instrument reprodukcije kolektivnih strahova.

Glavno pitanje nije samo šta gledamo, slušamo i kome se divimo, nego i kakvo društvo kroz vlastitu kulturu proizvodimo.

Vrijednost kulture nije onda kada koja najglasnije govori „mi“ i krije se iza kolektivnog nacionalistickog patriotizma, nego ona koja nas dovoljno učini sigurnima u vlastiti identitet da možemo čuti i „drugog“. To je možda i najjednostavniji kriterij razlikovanja kulture od kiča – sposobnost da se iz vlastitog identiteta izađe prema univerzalnom ljudskom iskustvu.

Kultura -gordo zvuči i oni koji su zadojeni nacionalizmom joj nisu ni do koljenja, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.