Sinoć je na beogradskoj Marakani, pred desetinama hiljada ljudi, podignuta slika Ratka Mladića i transparent sa porukom „Pravac Potočari“. Poruka koja nije samo morbidna provokacija. Ona je podsjetnik koliko duboko može pasti društvo koje od ratnog zločinca pravi heroja.

Ratko Mladić nije „general“, „simbol“ niti „heroj“. On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac, kojem je potvrđena doživotna kazna zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Sud je utvrdio njegovu odgovornost za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje, za terorisanje civila Sarajeva, protivpravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Pod njegovom komandom počinjen je genocid u Srebrenici. Međunarodni sudovi utvrdili su da je tokom operacije u julu 1995. godine ubijeno između 7.000 i 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, pri čemu velika većina nije stradala u borbi, nego je sistematski pogubljena.

A onda dolazimo do te dvije riječi: „Pravac Potočari“.

To nisu samo riječi sa transparenta. To su riječi koje je Mladić izgovorio 11. jula 1995. godine, nakon ulaska njegovih snaga u Srebrenicu: „Pravac Potočari! Pravac Potočari – Bratunac!“

Potočari su tog dana postali mjesto na kojem su deseci hiljada ljudi tražili spas. U danima koji su uslijedili, muškarci i dječaci su odvajani od svojih porodica, zarobljavani i odvođeni prema mjestima pogubljenja, dok su žene, djeca i stariji prisilno protjerivani. Međunarodni sudovi utvrdili su da je ubijanje hiljada bošnjačkih muškaraca bilo dio planirane i koordinirane operacije genocida.

Zato „Pravac Potočari“ nije navijačka parola.

To je ruganje mrtvima. Ruganje majkama koje još uvijek traže kosti svoje djece. Ruganje preživjelima. Ruganje činjenicama koje su utvrdili međunarodni sudovi.

I možda je najstrašnije od svega što se ovo danas ne događa negdje u mraku, nego na stadionu, pred hiljadama ljudi, uz aplauze i odobravanje.