Postoje rijeke koje spajaju obale. Drina spaja dvije države, ali u sebi nosi i sjećanja koja nijedna voda nije uspjela odnijeti. Ona je istovremeno simbol života i nijemi svjedok jedne od najvećih ljudskih tragedija. Njene zelene vode kriju priče o ljubavi i životu, ali i o zločinima koji nikada ne smiju biti zaboravljeni.

Svaki moj susret s Drinom probudi u meni mješavinu osjećaja. Divljenje njenoj ljepoti isprepliće se s tugom zbog svega što je ova rijeka vidjela. Dok šumi kroz kanjone i ravnice, čini se kao da u sebi nosi glasove hiljada nevinih ljudi čiji su životi nasilno prekinuti.

Ovogodišnji Marš mira Žepa – Srebrenica, sedamnaesti po redu kojem sam prisustvovao, ostat će mi urezan u sjećanje dok sam živ. Upravo 9. jula, na samom početku marša, stigla mi je vijest da se rodio moj prvi unuk – Tarik.

Rođen u Göteborgu, gotovo dvije hiljade kilometara daleko od mene, tog trenutka osjećao sam kao da korača uz mene, moju suprugu i moju kćerku. Bio je to trenutak koji je nemoguće opisati riječima. Na stazi kojom su prije trideset godina ljudi bježali da spase goli život, rodila se nova nada.

To je Žepa. To je Srebrenica. Mjesta gdje život i smrt već stoljećima stoje jedno pored drugog, vodeći vječnu borbu između zla i čovječnosti. Uprkos svemu, život uvijek pronađe način da pobijedi.

Poslije Marša mira već godinama obilazim žene heroje u Sasama, Sikirićima, Bjelovcu, Voljevici i drugim selima uz lijevu obalu Drine. To su mjesta u kojima je tišina postala svakodnevica. Muškaraca gotovo da nema. Ostale su majke, supruge i kćeri koje svojim dostojanstvom čuvaju uspomenu na one kojih više nema.

U Sasama me dočekuje Elvira Hasanović. U genocidu su joj ubijeni brat Elvir, otac i suprug. Iz Srebrenice je uspjela izaći u konvoju noseći tek rođenu kćerku, dijete kojem je poslije posvetila cijeli svoj život. Vratila se na svoje ognjište uprkos svemu. To mogu samo ljudi čija je snaga veća od boli.

U Sikirićima živi Mirsada Omerović. Tokom progona četnici su joj iz naručja pokušali oteti četveromjesečnog sina. Dok su je udarali kundacima po glavi i tijelu, uspjela ga je sačuvati i iznijeti živog u konvoj. U Srebrenici joj je ubijen suprug, ali ni nakon svega nije odustala od života.

Sretoh i Bahru Ahmić , koja je također ostala bez supruga, sama s bebom u naručju. I ona se vratila. Kao i mnoge druge žene. Vratile su se na lijevu obalu Drine, upravo na mjesta s kojih gledaju prema desnoj obali, odakle je devedesetih godina dolazilo zlo koje je donosilo smrt, patnju i razaranje.

Njihova snaga nije osveta. Njihova snaga je život.

A onda, samo nekoliko dana kasnije, dok cijeli svijet obilježava godišnjicu genocida u Srebrenici i odaje počast nevinim žrtvama, na obalama iste te Drine ponovo se pojavljuju prizori koji kod preživjelih bude bol i nevjericu.

Nije problem u regati. Problem nastaje onda kada se bilo koja manifestacija pretvori u prostor za veličanje ratnih zločinaca, isticanje poruka mržnje ili simbola koji vrijeđaju dostojanstvo žrtava. Tada slavlje prestaje biti slavlje. Postaje rana koja ponovo krvari.

Poštovanje prema žrtvama nije usmjereno protiv bilo kojeg naroda. Naprotiv, ono je civilizacijska obaveza svakog čovjeka. Nijedan narod ne može graditi budućnost na veličanju zločina, niti istinski mir može nastati bez poštovanja prema nevinim žrtvama.

Drina ne može govoriti. Ali njena historija govori glasnije od svake pjesme i svake parole. Govori o majkama koje još čekaju da pronađu kosti svoje djece. Govori o očevima koji nikada nisu dočekali sinove. Govori o hiljadama ugašenih života čija imena ne smiju nestati iz našeg sjećanja.

Moj unuk Tarik jednoga će dana možda stajati na obali Drine. Iskreno želim da tu rijeku upozna po njenoj ljepoti, po ribarima, splavarima i smaragdnoj vodi, a ne po masovnim grobnicama, mržnji i ratnim pokličima. Želim da mu mogu reći kako je njegova generacija odrasla u vremenu kada su ljudi konačno naučili da poštuju tuđu bol jednako kao svoju.

To dugujemo njemu.

To dugujemo Elviri, Mirsadi, Bahri i hiljadama drugih majki koje su preživjele nezamislivo.

To dugujemo svim nevinim žrtvama.

Jer Drina pamti, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.