Fra Ivan Šarčević, teolog i profesor na franjevačkoj teologiji u velikom intervjuu za hrvatski portal „Telegram“ govorio je o odnosima unutar Katoličke crkve, komentirao odnose između crkve i države, polemizirao sa pojedinim visokim svećenicima… Posebno otvorena i oštra bila je njegova analiza prilika u Bosni i Hercegovini, ratnih i poratnih, za koje je profesor Šarčević izravno optužio hrvatsko rukovodstvo iz Zagreba, predvođeno Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom.

„Primamljiva je mantra u Hrvata, a slično je u Srba, da se političkim manipulacijama poziva na pomirenje ustaša i partizana, odnosno četnika i partizana“, kazao je fra Ivan Šarčević. „Međutim, ideologije su nepomirljive, mogu se miriti samo konkretni ljudi, i to samo oni koji hoće i znaju oprostiti, koje pokreću nade novog zajedništva, i konkretno stvaraju novo društvo, a ne život na račun prošlosti i ne kako bi ustali protiv trećega, novog neprijatelja. Tako se dogodilo u Bosni i Hercegovini u odnosu Hrvata i Srba, te Hrvata i Bošnjaka. Mislim ovdje na političku razinu, a ne na razinu naroda“.

POMIRENJE ZA PODJELU BIH

Potom je ukazao na to kako se „svehrvatsko pomirenje“ reflektiralo na političke prilike u Hrvatskoj i BiH.

„Pomirenje Franje Tuđmana i Gojka Šuška, ili negdašnja dva smjera hrvatskog disidenstva, očigledni je primjer takvog pomirenja: ideje prvoga o banovinskim granicama Hrvatske i drugoga o pripajanje Hercegovine Hrvatskoj. Iz takve fiks-ideje ni srpski neprijatelj u Hrvatskoj nije bio više sotoniziran od muslimanskog u Bosni, premda je prvi razarao samu Hrvatsku, a drugi se, ne šteteći cjelovitosti Hrvatske, tek borio za integralnu, ili unitarnu, BiH“.

Ta je politika, kazao je, dovela do demografske katastrofe, jer od predratnih 800 tisuća Hrvata u Bosni i Hercegovini danas živi tek nekih 200 tisuća.

„Zemlja je ostala bez katolika i Hrvata, a zbog patološke mržnje prema Bošnjacima nanesena je nepopravljiva unutaretnička nepravda prema bosanskim Hrvatima. Istodobno, iako ekonomski moćni, Hercegovci su se preobrazili u najfrustriraniji dio Hrvata. Oni za sebe misle da su najhrvatskiji i najkatoličkiji a onda su im , nitko drugi nego njihovi miljenici i slijepe vođe Tuđman i Šušak, dokinuli Herceg- Bosnu, porekli obećanje da će pripasti Hrvatskoj, i što je još najodurnije prislili ih da žive u Federaciji sa svojim „povijesnim neprijateljima“ Bošnjacima“.

U razgovoru se fra Ivan osvrnuo i na napade kojima su ugledni franjevci iz Bosne bili izloženi prije nekoliko godina od strane pojedinih kritičara iz Zagreba i Hercegovine.

„Ti klevetnici nisu uvažavali kontekst i druge uvjetovanosti bosanskih franjevaca, nego su ih difamirali da su udbaši, da boluju od štokholmskog sindroma, da su slabi Hrvati, Alijini Hrvati, daidže, zeleni, da ne govore čisti hrvatski jezik, da su necrkveni, da ih narod ne sluša…

Bilo je čak i franjevaca kojima su Bosna Srebrena, odnosno neki njezini ljudi stajali na putu ostvarenja Bosne bez Hrvata. Ili, ljepše kazano, na državotvornom putu ostvarenja Tuđman-Šušak-Bobanovog plana pripojenja Herceg-Bosne - čitaj Hercegovine - Hrvatskoj. To se uklapalo u Milošević-Tuđmanov plan podjele Bosne i Hercegovine ili, ako hoćemo, preseljenje rata iz Hrvatske u Bosnu i naposljetku odseljenje većine Srba iz Hrvratske“.

„Bosanski franjevci“, kazao je Šarčević, „ nisu podržali taj projekt Herceg-Bosne kako su ga zamislili Franjo Tuđman i Mate Boban, jer se radilo o fizičkom opstanku katolika i hrvatskog naroda  i zajednice Bosne Srebrene“.

USTAŠA PAVELIĆ I TITOV PARTIZAN TUĐMAN

Ukazujući na razloge, motive posvećenosti pripadnika zajednice Bosne Srebrene ideji cjelovite Bosne i Hercegovine, fra Ivan Šarčević je podsjetio:

„Nema tu posebne mudrosti: to je nužnost opstanka, a ne nikakav velikodržavni projekat izvan matične domovine, dakle izvan Bosne i Hercegovine. Riječ je o protivljenju podjeli zemlje Bosne i Hercegovine s Miloševićem koji je, naravno, sa velikosrpskom politikom najodgovorniji za rušenje Jugoslavije i daleko je veći direktor ratne fabrike smrti od velikohrvatskog Titovog generala Tuđmana“!

Naposljetku je istaknuti katolički intelektualac napravio paralelu između odnosa prema bosanskim muslimanima Franje Tuđmana i ustaškog lidera Ante Pavelića.

„Za razliku od Ante Pavelića, Tuđman je prezirao muslimane,  a pogotovo Mate Boban i bobanovci. Ako Paveliću muslimani nisu uvijek bili ravnopravna braća, bili su cvijeće s kojim se kitio, s njima je odrastao, s njima se školovao. Tuđman, međutim, nije ispravno ni izgovarao  ime „musliman“, a Boban i bobanovci nemaju nikakav plan, nego im je hrvatstvo, hrvatska država i nacionalizam sredstvo bogaćenja i moći. Na tom putu su im se fizički ispriječili Muslimani, dakle Bošnjaci, pa ih je zato trebalo „očistiti“…

…„Od velikosrba najcrnji povijesni neprijatelji postali su muslimani. Kako se samo zaboravlja da se pod ingerencijom Bobana, inače čovjeka već prokušanog u strukturama bivšeg režima, u vrećama nosao novac iz Hrvatske u Herceg-Bosnu i kako se „srcem ponosnim“ usred rata trgovalo naftom, cigaretama, oružjem.“